MAJKA ZEMLJA I NEMIRNI KURJUCI
A kurjuci neposlušni, vraćaju se na prsa čim se ona pogne, kao da je već tad posrtala pod nepoznatim teretom, koji joj je u amanet ostavila njena navrbaba sa srpom umjesto osmijeha.
Ni danas ne mogu da pojmim postojanje svijeta bez mene i moje majke. Ali zato još uvijek vjerujem da je čitav svijet, zajedno sa mnom – rodila majka.
Na jednoj crno-bijeloj fotografiji stoji ona, djevojče sa dvije ispletene kike koje padaju po bijeloj košulji. Ispleteni kujruci cure preko ruba fotografije poput dvije pupčane vrpce, neznano dokle… Na ušnim resicama joj svijetle biserne naušnice, kao dvije okamenjene suze, a o vratu visi utrostručena biserna ogrlica.
Ne znam da li je taj nakit bio njen ili ga je, zbog fotografisanja, od nekog pozajmila. Zbog te dileme, na njenom licu vidim udružene odlučnost i stid.
Majka sa fotografije o meni ne zna ništa, dok se za mene to ne može reći, jer se ničega ne sjećam a da istovremeno ne znam za nju.
Ne umijem da zamislim svoje nepostojanje, jednako kao ni njeno. Oboje smo u tom neznanju sami, kao siročići.
Pred foto-aparatom pogled joj je sjetan, neusredsređen, gotovo mjesečarski. Čudim se kako bez mene može da bude lijepa.
Zato mi je lakše povjerovati da majka nije postojala prije mog rođenja.
Na toj fotografiji ona je ravnodušna na moje zasluge. Ni ne sanja da će postati majka tek pošto se ja rodim.
Prvi ću joj dodijeliti Orden majčinstva.
Jedno vrijeme ću biti jedini, sve dok na svijet ne dođu i sestre.
O, nikad neću saznati koliko sam je rođenjem nagradio, a koliko kaznio. Da li sam joj bio više radost nego li okov? Da li su je lanci majčinstva sputavali i gasili sve dotadašnje radost?
Pokušavam da sklopim očne kapke, ne bih li je vidio kako rukama prebacuje kurjuke sa prsa preko ramena, usmjeravajući ih da padaju niz pleća.
A kurjuci neposlušni, vraćaju se na prsa čim se ona pogne, kao da je već tad posrtala pod nepoznatim teretom, koji joj je u amanet ostavila njena navrbaba sa srpom umjesto osmijeha.