NA RASKRŠĆU
Ukratko – prvih godina života i sam se nalazio na raskršću. Teturao sam se po tankom užetu razapetom iznad života i smrti, ne obazirući se ni na jedno ni na drugo.
Raskršće je nastrašnija riječ mog djetinjstva.
Na njemu se u gluvo doba noći susreću zlokobne sile, izgubljene aveti, raspomamljene karakondžule, ukratko – svaka nesreća kojoj treba podesna grbača. Na raskrsnici se pale svijeće, mrmljaju bajalice, a najčešće se nagaze čini pa mogu da ti se okrenu usta na jednu ili drugu stranu. Ako pobjegnu ulijevo, neka vještica ti je pljunula u korak, ako zavrnu udesno, sudbina će te mlatiti motikom kao po zakorovljenom parlogu.
Jedini lijek je hodžin zapis koji ti zašiju u košulju dok god se usta ne vrate, ali ti žig na duši ostane.
Prozor sobe u kojoj sam se rodio gleda na trorogu ili troprstu raskrsnicu.
Naša je kuća, posmatrano iz nebeske perspektive, užljebljena između prvog i drugog roga, odnosno između palca i kažiprsta sudbine.
Kada bi me pitali gdje mi je kuća, ja bih na desnoj šaci ispružio tri prsta, tako što bih nadlanicu okrenuo prema sebi i kažiprstom lijeve ruke pokazivao mjesto između palca i kažiprsta.
Odmalena sam spoznao da mi je sudbina obilježena raskršćem na dlanu koji sam okrenuo prema svijetu.
Kuća je bila na lakat, smještena na blagoj nizbrdici, građena od tesanih hrastovih brvana. Imala je četiri prostorije. Ispod velike sobe bio je podrum. U njega se ulazilo sa donje strane kuće, kao u zemunicu. To podzemlje u kojem obitavaju duhovi predaka obilježilo je moju zmijoliku dušu koja ostade zatočena ispod temelja kuće na lakat. U mraku se izuvijala i savila kao navrbabin srp i tako sklupčana ostala da čeka da joj se vratim.
Kada su godinu ili dvije pre mog rođenja kupovali ovu kuću, moja baka, očeva majka, tražila je da bude na lakat. To je valjda trebalo da dokaže ili potvrdi visok status u odnosu na kuće u komšiluku. Ili bar težnju za njim. Kuća na lakat nas je izuzimala od ostale sirotinje, dok pokazivanje „lakta“ već spada u jedinstven odgovor na većinu postavljenih pitanja ili primjedbi. To da je „kuća na lakat“ najbolje se vidjelo sa nebesa, pa nije isključeno da je pravi adresat odaslane poruke boravio gore, u visinama.
A tek to raskršće!
Muški dio familije smatra privilegijom što im je podareno da imaju kuću uz samo raskršće, dok je ženska strana u njemu vidjela mjesto ukrštanja zlih pogleda i okupljanja nečistih sila.
Baka nam je govorila da „na križanju“ žive „nečisti“ i bacaju se coprije.
Da, kada nas je plašila, ona je raskršće uvijek zvala – križanjem. S vremena na vrijeme nas je podsjećala da na tom raskršću nema ničeg dobrog, osim što tu možemo da nagazimo. Možda je ona upravo zbog tih nečistih, kojima je raskršće bilo omiljeno stanište, tražila da nam kuća bude na lakat, kao tuk na utuk. Ili je smatrala da se lakat pokazuje samo dostojnim protivnicima.
Nema sumnje da sam se i ja, čim sam prohodao, obreo na njemu. Ne znam da li sam nagazio na njemu, ali me zdravlje odmalena nije služilo. Od prvog koraka sam se razbolio od nedostatka vazduha, a možda i od tuge. Gušilo me je i škripalo u plućima, pa noću nisam spavao, dok bih dane provodio na raskrsnici na kojoj se sijeku san i java. Živio sam uglavnom u majčinom naručju. Nosila bi me i plakala, zajedno sa mnom, iako se čuo samo moj plač. Čim bi se kašalj primirio i uhvatio me san, ona bi me spuštala u krevet i lijegala pored, da se odmori od života, i od mene.
No, tada bih izronio iz plitkog sna, pluća bi zapištala, a iz njih bi se začula grmljavina kašlja.
Ukratko – prvih godina života i sam se nalazio na raskršću. Teturao sam se po tankom užetu razapetom iznad života i smrti, ne obazirući se ni na jedno ni na drugo.
Danas imam utisak da sa raskršća nisam ni silazio. Na njemu još uvijek saboruju aveti, a čuma noću udara po tavanici svojim zemljanim tobolcem i kikoće se.
A i kako bih sa njega odlazio kad je utisnuto i na mojim dlanovima? Evo, držim ih otvorene kao knjigu i iz njih odgonetam svoje mutno djetinjstvo.