PSIHA

Prije nisam toliko primjećivala taj lom i prekid beskonačnog pogleda objektima. Prije tebe, svaki ovaj znak na cesti bio je samo znak.

U jednom trenutku sam se zaustavila. Pogled mi je sezao u beskonačnost koju je prekinuo zid na kraju hodnika u kojem sam se nalazila.

psiha

Opet sam pomislila kako je smiješno što pogled zapravo nema kraja, sve dok se neki objekt ne ispriječi usred vidnog polja, usred svega. Onda osjetim i nalet sjete jer je tako nekako sve s ljudima, zar ne? Zato pogled na zvijezde, dok ležiš ljeti na plaži, daje taj neki osjećaj nade, osjećaj da možeš svašta.

Pogled ti se izgubi u tko zna kakvim kutcima svemira, udaljenima više od svega zamislivog. Manji si od ičeg, ali i istovremeno uronjen u tu veličinu postaješ dio nje. Mogućnost da budeš nešto važno više i nije toliko luda. Došla sam do kraja hodnika i skrenula lijevo. Na pločicama predvorja su se igrale posljednje zrake sunca za taj dan. Hodajući prema autu, misli su mi se vratile na određenu plažu u ljetnu večer. Mirišljavu i opijajuću. Osjećaj oblutaka pod mojom kralježnicom. I tvoje lijepo tijelo pokraj mog.

Trebam požuriti, mislim da neću stići na vrijeme prvom pacijentu ako bude imalo gužve na cesti. Za psihijatricu je važno da bude sabrana i spremna za svoje pacijente.

Prije tebe, nisam gledala cestu i živcirala se zbog metalnih simbola koji mi govore što da radim. Prije tebe nisam imala ovaj neizdrživi osjećaj u plućima.

Suze mi nisu pržile krajeve očiju i nisam željela vrištati iz petnih žila jer mom pogledu smeta toliko toga da bude slobodan. Od boli u cijelom tijelu skoro da nisam primijetila zvukove sirene. Iz magle ispunjene sirenom izronili su ljudi. Osjetila sam njihove dodire na laktovima, leđima.

Odjednom sam prasnula u smijeh od kojeg su neke od suza s mog lica poletjele prema tlu. Ironija pomisli što zovu taj zvuk Sirenom me toliko pritiskala i činila histeričnom. Dakako, daleko od bilo kakve racionalnosti.

Kako se tako sve promijenilo? I kako to da mi nije sve to smetalo dok ti nisi naišao? Vratili su me među zidove koje nazivaju mojom sobom. MOJOM SOBOM, možeš li povjerovati!? Erose, kakvo je ovo doba? Gdje si? Zašto si me ostavio samu među ovim čudovištima opčinjenima svojim objektima?