IZ BILJEŽNICE PONUĐENIH ISKUSTAVA
Lijepa iskustva se pamte i tjeraju da se ponove, ta lijepa putovanja kroz razne destinacije kakvo je vrijeme, mjesto pa i dobar čovjek…
Biti između četiri zida i imati razna iskustva, onoliko koliko tebi kao odrasloj osobi treba i sljeduje, nije moguće, kažu iskusniji i otvoreniji od mene. Da li baš?
Jedno je sigurno, ne možeš istovremeno biti na dva mjesta, bar ne u cjelosti; jedno je biti krajnje eksponiran i pružati informacije o sebi, istovremeno ih sakupljajući među svijetom i drugim ljudima, a drugo je biti okrenut tom svijetu knjiga i sebi, baviti se introspekcijom, i opet sticati beskrajnu raznolikost iskustava.
Da, znam, iz knjiga se iskustvo ne uči, knjige i pisanije upućuju na mnoštvo, preporučuju i ukazuju a tvoje je da prihvatiš ili ne, zapamtiš ili brzo zaboraviš usljed velikog mnoštva informacije koje ne možeš sve da apsorbuješ. Izvan sebe, napolju među drugim ljudima i sa njima, među događajima koji te zaokupljavaju i samim tim i ličnim doživljajima kojima si izložen svako malo, unekoliko je drugačije; tvoje iskustvo se urezuje direktno u tebe, tvoj mozak, osjećaji i tijelo prosto vibriraju ne od teorije koju si pokupio, što svjesno – što nesvjesno, upijajući i pamteći, koliko od prakse koja ostavlja što šavove kao nezacijeljene rane i ožiljke, vidljive – nevidljive, što smijernice koje upućuju na dalje i još, ali i opominje kojim putevima se više ne može ili ne smije, jer sadašnje poznavanje i prirode i društva tako upućuje, svjedoči da nije lako, da je opasno… i ko zna šta još, lampica se pali na slično ili isto, jednom pojedena zmija ne znači da treba i guštera.
I tako, biti zatvoren, ili slobodno izaći van, na vama je izbor, a iskustva se sama lijepe, dolijeću i bilježe u nevidljive bilježnice kao svojevrsna uspomena ili sjećanje. Postajemo mudriji i zreliji od toga; svakako, ako smijemo i znamo prihvatiti ono što nam sljeduje u i kroz ponavljanje starih grešaka, namjera ili sretno poklonjenih darova, zavisi šta nam zapadne, tako ćemo otvoreno i prihvatiti, ali i prenijeti na druge, ukoliko su zainteresovani, a nisu uvijek. Jer, loša iskustva se odbijaju i od nas samih, da ih zaboravimo negdje sakrivene duboko u sebi, za nedajbože se izvlače i svjedoče, na primjer, o lošem vladanju sobom, čuvaju nas, ali ne zasigurno ako smo nesigurni i naivni da ulijećemo u iste loše trenutke; isto tako se nerado slušaju od drugih a kamoli prate kao važno loše iskustvo koje će da ih, eto, čuva da ne dožive isto – jednostavnije je reći ne želim da slušam o ružnim stvarima, kvare raspoloženje i opterećuju nanovo slušani i slušani bez smisla i svrhe, mudrijim me neće učiniti.
Lijepa iskustva se pamte i tjeraju da se ponove, ta lijepa putovanja kroz razne destinacije kakvo je vrijeme, mjesto pa i dobar čovjek… puni skrovitog blaga, melem riječi i znakova koji upućuju samo na dobro; a da li je to moguće, znaćeš kad probaš. Probaj i prosvijetli se, kaže svako iskustvo, pa i ono ne tako dobro. Sa iskustvima u torbaku se mijenjamo i rastemo, a s njima i naša zrelost za novi trenutak koji nas čeka da nam se da. Ti si moje vječno dobro i manje dobro, ali iskustvo.
Skupljam bilježnice ponuđenih iskustava koja nisu samo to već i izgubljena ponekad.