MALI PRIVATNI RAT
Pomno se isplanirao svoju akciju izvlačenja. Prvo je, tobože, otišao u Pakrac na dužnost i nije se javljao ljubavnicama sedam dana. Za to je vrijeme kod kuće, uglavnom spavao i jeo, ne izlazeći u grad i prikupljao snagu.
Jedna od činjenica koja je nešto manje poznata, te se redovito prešućuje kada se govori o ratu jest da je logistika jednako važna kao i prvi borbeni redovi. Organizacija pozadine ima gotovo presudan utjecaj na razvoj situacije na bojišnici, jer kao što znamo žedni, gladni i slabo odjeveni vojnici brzo postaju apatični bez obzira na ideale za koje se bore.
Ovo je priča o Kruni, pozadinskom heroju Domovinskog rata. Zagrepčanin, po roditeljima Slavonac, upravo je dobio svoje prvo zaposlenje kada je započeo rat. Odmah mu je bilo jasno što se događa i nije želio ostati po strani iako se u njegovom domu rijetko pričalo o politici, a nacionalne strasti završavale su isključivo u postelji njegovih roditelja. I kada je, nakon tri mjeseca upornog zurenja u televizor, psovanja i nerviranja, shvatio da mora nešto učiniti, objavio je ocu G.: “Domovina me treba, idem.” Majka je tiho zaječala, a otac nije rekao ništa. Kruno je toga jutra otišao u općinu i prijavio se za ratište kao dobrovoljac. Dobio je nekakav komad papira s kojim su ga poslali u vojarnu na Črnomercu. Stajao je u dugom hodniku punom mladića njegovih godina, ali i starijih ljudi koji su svojom voljom bili ovdje. Prvo je dobio nekompletnu vojničku opremu, a potom je upućen na liječnički pregled.
“Gdje si služio vojsku… i specijalnost?” bilo je prvo pitanje postarijeg liječnika.
“Nigdje. Dobio sam odgodu zbog epilepsije koju sam imao u djetinjstvu. A specijalnost…”
“Onda je nemaš! Jasno”, odrješito mu odbrusi liječnik.
Kruno je vraćen s liječničkog pregleda u općinu. Tamo su mu priopćili da za sada na bojišnicu ne može, jer zbog njegove nekadašnje dijagnoze postoji opasnost da uslijed ratnog stresa dobije napad, te ugrozi i sebe i druge. I tako je, prije nego je i počela, završila njegova ratnička karijera. Doduše, rečeno mu je da odoru zadrži, te da ga vode na popisu pozadinaca i da će ga zvati u slučaju potrebe na raspored u neko od skladišta vojne opreme.
“Mo’š mislit’”, mrmljao je Kruno sebi u bradu dok se s vojničkom naprtnjačom vraćao kući. Kod kuće je šutio. Tek je nakon dužeg insistiranje roditelja progovorio: “Ostajem u Zagrebu. Postoji naredba da za sada ostanem ovdje i čekam raspored u logistici, tam’ budu moje znanje korisno upotrebili.”
Mir se vratio u dom Kruninih roditelja, ali ne i u Krunino srce. Iz dana u dan dugo bi šetao gradom i sve češće pomišljao da ode do HOS-a na Starčevićevom trgu. Oni nisu tražili nikakve liječničke preglede, specijalnosti, uvjerenja, već gradske fightere. Ali, njihove ideje, ikonografija i nastupi u javnosti bili su mu odbojni.
Jednoga jutra odjenuo je svoju uniformu. Roditeljima nije ostavio nikakvu poruku, uzeo je gitaru, nešto svojih sitnica, toplo rublje i nestao kroz vrata. Prvotna Krunina ideja bila je stići do zapadnoslavonske bojišnice i tamo se dragovoljno prijaviti u ZNG. Nadao se da će u kraju svojih baka, i katoličke i pravoslavne, i ljetnih praznika, biti koristan zbog poznavanja terena. No, do Pakraca nije stigao. Kod zagrebačkog autobusnog kolodvora sreo je škvadru iz starog kvarta koja se oduševila što ga vidi u uniformi. Frfa i Zok bili su raspoređeni negdje na Baniji i kreću sutra, a ostali su alkoholom prekraćivali dane dok i njih ne pozovu.
“Stari, ne mrem ti reć kak sam sretan kaj si s nama. Kužiš, mislil sam, tvoj stari je OK, jebiga, ali ipak, ne, krv nije voda”, počeo je Zok.
“Da, da, stari mi je ok, ponosi se. Čuj, pa on se tu rodil, odrasel, išel u školu, a i stara mi je cool”, trtljao je Kruno.
“Dečki, idemo na pivo”, viknuo je netko.
Tog su se dana dobro oblili. Nije to bilo osobito teško u ona vremena kada su hrvatskim vojnicima po birtijama gosti zvali runde. Zok je na kraju, kad je i konobarica počela zijevati, pozvao društvo u poluprazan stan svoje tetke koja je zbrisala u Njemačku, na još jedno piće. Koristio se njime povremeno, obično kada bi uhvatio kakvu mačku na prepad. Bilo je ugodno toplo, a prazne boce su bile gotovo jedini ukras moderne kuhinje.
Na kraju, poslije boce tekile, Kruno i Frfa su prespavali kod Zoka. Ujutro, prilično rano, sneni i mamurni, krenuli su na svoja zborna mjesta. Oprostili su se kao stare vojničine, iako su do tada sva trojica zajedno imali šest dana ratnog staža i to gradskog, po birtijama. Na rastanku, Zok je dao i Frfi i Kruni po ključ od tetina stana.
“Ko se prvi vrati, valjda bu i prvi zbaril komada. Sam’ mi nemojte dovlačiti sim stvari, teta bu popizdila. I luftajte ponekad.”
Šestica je odvezla Frfu i Zoka u rat. Kruno je krenuo pješice, ali nije stigao daleko. U općem kaosu i metežu koji je vladao Zagrebom, odlučio je popiti na miru još koje piće, pa onda krenuti… Stao je obilaziti trešnjevačke birtije i bez problema je nalazio društvo za piće; od lokalnih alkoholičara, do bivših direktora, isluženih političara, bučnih srednjoškolaca, suboraca, pipničarki i propalih studenata. Vrijeme je počelo gubiti smisao. Trešnjevački spleen, jače nego ikada do tada, uvukao ga je u svoju mrežu. Te mu se večeri posrećilo i sa ženama. Iako sebe nije smatrao osobito spretnim frajerom, grubost koju je njegovom glasu dao alkohol i nehajno zakopčana uniforma, učinili su od njega macho tipa. Pokupio je bez problema Vedranu, nesretnu i usamljenu učiteljicu u ranim tridesetim godinama, kakvih je tih mjeseci bilo mnogo, koja je u njemu vidjela tko zna što. A on, preslab da joj išta objašnjava i tumači, zaigrao je ulogu vojnika koji privremeno čeka raspored.
Nakon nekoliko dana provedenih po najčudnijim mjestima u Zagrebu i njegovoj okolici, nošen čudnim vjetrovima i impulsima, javio se kući. Starci su bili presretni. Kruno je rekao da radi nešto vrlo povjerljivo za Hrvatsku vojsku i da im ne smije ništa više govoriti preko telefona. Sutradan je nakratko navratio kući. Ponovio je još jednom da radi nešto od velikog interesa za sigurnost cijele države, kako će često dolaziti u Zagreb, kako nije izravno umiješan u ratne sukobe i obećao da će se javljati kad god bude u prilici. Majka i otac, vidno uzbuđeni, prihvatili su objašnjenje, te sina ispratili s većom količinom hrane, čiste odjeće i novca.
Kruno je otišao, kao i nekoliko puta u zadnjih tjedan dana, u stan Zokove tetke. Tamo je imao elementaran, ali za vojnika sav potreban komfor: hladnjak, TV, radio, gitaru, nešto namještaja, čak i jeftine slike po zidovima kupljene očito na njemačkim buvljacima i rasprodajama. U mjesecima koji su dolazili Kruno je shvatio što znači imati slobodnog vremena. Odlazio bi, ponekad u uniformi, a ponekad u građanskoj odjeći, uglavnom u jeftine birtije gdje je bio i pažljivi slušač i vješti pripovjedač ratnih priča. Dakako, vlastitih. Kad bi ga pitali o trenutnom rasporedu i njegovim zaduženjima, redovito bi se predstavljao kao čovjek na tajnom zadatku. Išlo mu je dobro. Upoznao je, na tržnici, Martinu, prodavačicu cvijeća koja već dva mjeseca nije čula nikakvih vijesti od svoga zaručnika s bojišnice. Tješio ju je i uvjeravao da je sve u redu, da će on preko svojih veza pokušati nešto doznati i da mu se nešto loše dogodilo da bi to zasigurno odmah i saznala. Naravno, povalio je i Martinu, i to ne jednom. Tih su godina žene i muškarci na potpuno drugačiji način sklapali saveze, stupali u veze i vodili ljubav.
Što bi Kruno dolazio u prljavijoj uniformi u birtije, interes žena za njegovu ratničku vanjštinu bio je veći.
“Konačno pravi muškarac…” stenjala mu je na uho Žana, udovica od svojih četrdesetak godina dok mu je pomno njegovane nokte zabijala u leđa.
S Vedranom, Martinom i Žanom, koje je sve upoznao unutar zadnjih godinu dana, Kruno je postigao svoj životni maksimum. U stvari, do tada nikada u životu nije bio u vezi s više od jednom, a sada je imao tri žene istovremeno. Kada je završio rat koji službeno nikada nije ni započeo, čuo sam da “Kruno na zadatku” nije bio usamljen slučaj, te da su i ostali veći gradovi u Hrvatskoj imali podosta dobrovoljaca. I oni su, svatko na svome terenu, isto tako preuzeli na sebe više obaveza istovremeno i obavljali vrlo povjerljive pozadinske zadatke dok je muškaraca manjkalo.
Kruno je, napokon, bio sretan što je mogao upotrijebiti svoje fakultetsko znanje iz predmeta “Organizacija proizvodnje” koji mu je svojedobno bio jedan od omraženijih. Dakle, trebao je organizirati vlastiti život u tuđem stanu (pritom moliti Boga da se nitko ne pojavi u krivom trenutku) i rodnom gradu s tri slobodne žene.
Sa Žanom je bilo najlakše, iako je seksualno bila najzahtjevnija. Izluđivali su ga njeni crni halteri, bijeli zubi i njena podatna usta. Ljubavne okršaje su gotovo uvijek upražnjavali u njenom stanu, a kada su izlazili zajedno, bilo je to na skupa mjesta gdje je uglavnom ona plaćala. Službena verzija za Žanu bila je da je Kruno na pakračkoj bojišnici, pa ga je ona častila pri prolasku kroz Zagreb, kada bi došao “na njen teren”. Martina, pak, više nije pitala o svome zaručniku Zvonimiru. Ne zna se je li naslutila da Kruno nije u poziciji da išta dozna o Zvonimirovoj sudbini ili je jednostavno, u dvadeset i drugoj, shvatila da se živi ovdje i sada. Odlazila bi često, gotovo svakodnevno, u Zokove tetke stan i tamo se prepuštala Kruninim milovanjima i poljupcima. Redovito bi donosila hranu i kuhala, sređivala kuću i umiljavala se poput djeteta koje igra ulogu zrele žene. S njom je izlazio najčešće u kino, na pizzu ili u duge šetnje po Gornjem gradu. Tako je na minimum bila svedena šansa da će nabasati na Vedranu, koja je živjela u Dubravi i radila u školi u suprotnoj smjeni od Martine na tržnici. Žana se, pak, uopće rijetko s Mihaljevca spuštala na Gornji grad. Vedrana je, nakon šest mjeseci poznanstva, Krunu sve češće pozivala svojoj kući želeći ga upoznati s roditeljima. Vješto je to izbjegavao, kao i njena pitanja gdje su pojedini komadi namještaja iz njegova stana. Nije se želio odreći njenog ljubavnog klinča u kojem mu je sve bilo dopušteno.
“Preuređujem, dosta mi je starih ormara”, neodređeno je odgovarao. Istina je bila sasvim drugačija. Kruno je, nakon što je potrošio solidnu ušteđevinu, prodao motor, pa gitaru, pojačalo i nešto odjeće kako bi imao novca za izlaske. Više nije posuđivao od roditelja, jer nije ni vraćao, a zatim je počeo prodavati stari namještaj iz tuđeg stana. Žana je pak, pretpostavljajući da se na bojišnici mnogo pije, naravno i ne pitajući za razloge, svog ljubavnika financijski pomagala.
Vremenska bi se spirala luđački zavrtjela vikendom. Sve tri, ne znajući jedna za drugu, polagale su ekskluzivno pravo na vikende s Krunom. Vikend-pakao, tako mi je to kasnije predstavio sâm prvoborac. To su bili dani neprestane iscrpljenosti i strasnih obračuna, a isprika da ide posjetiti roditelje bila je spasonosna slamka odmora. Njegov je problem bio utoliko veći što se nije želio odreći nijedne od njih, a sve je teže u glavi sklapao situacije i teme za razgovor. Ponekad bi morao hiniti zbunjenost, jer bi pitao Martinu sjeća li se njihove šetnje u kasnu jesen s kojom je zapravo bio sa Žanom, prepričavao bi Vedrani film uz koji su se tobože dobro zabavili, a kad bi ga ova upitno pogledala, shvatio bi da ga je gledao s Martinom. Ponekad bi od umora zaspao na večernjoj predstavi u kinu, ali ni to nije bio razlog da ga dotična poštedi u postelji te večeri.
Što je vrijeme više odmicalo, Kruno je bio fizički sve iscrpljeniji. Baš kao što to i biva u pravom ratu. Nekoliko se puta zatekao u mislima kako će Žani, Vedrani i Martini reći da prekida vezu, ili bolje napisati im pisma, ili se jednostavno neće javljati, pa neka misle da je na bojišnici, mrtav, ranjen, izgubljen, zarobljen…
Pomno se isplanirao svoju akciju izvlačenja. Prvo je, tobože, otišao u Pakrac na dužnost i nije se javljao ljubavnicama sedam dana. Za to je vrijeme kod kuće, uglavnom spavao i jeo, ne izlazeći u grad i prikupljao snagu. Potom je, smislivši slatku oproštajnu perverziju, dogovorio sastanke s Martinom, Vedranom i Žanom, sa sve tri u istom danu. Martina je toga prijepodneva donijela vrećicu salate i jaja, osmijeh i krasne seljačkirumene obraze. Kruno je očistio i namirisao stan, promijenio plahte i uopće, svoju dragu dočekao s najvećom pažnjom. Uz umilne riječi, odveo ju je do postelje, gdje su uživali u dugoj ljubavnoj igri. Bio je nježan, kao da im je to posljednji put. Potom su zajedno ručali, otpratio ju je poput svakog dobrog mladića do štanda gdje je radila i uskočio u jedanaesticu do Dubrave. Tamo je, napokon, upoznao Vedranine roditelje. Izmijenio je s njima nekoliko ljubaznosti, a onda su se povukli u potkrovlje, u njenu djevojačku sobu. Počeo ju je pipati još na stubama, a čim su se sklonili roditeljskim pogledima uhvatio ju je za grudi i stao ih mijesiti. U sobi joj je zadigao suknju i pritisnuo je uza zid. Sve se odigravalo filmskom brzinom: Kruno je raskapčao hlače, a Vedrana se izmotavala da nije vrijeme, da će ih netko čuti što je, doduše, bilo realno s obzirom na njeno glasno svršavanje, da pričeka… Ljubio ju je i govorio tiho sve što je ona željela čuti. Dok je bio u poslu, usred ljubavnog bunila, sjeća se da je Vedrana iznenada vrisnula. No, to nije bilo zbog gomile užitaka koje joj je pričinjavao, već joj se kopča vojnog opasača zabila u butinu. “Sranje”, promrmljao je i stao je ljubiti po raskrvavljenoj koži. Ipak, nešto kasnije, nastavili su ljubavni klinč na Krunino insistiranje, ali je zadovoljstvo na kraju ipak postignuto. Proveo je još neko vrijeme, među blago okrvavljenim plahtama koje su ga podsjećale na priče o crnogorskim djevicama, s Vedranom koja ga je nagovarala da ostane na večeri.
“Noćas krećemo za Split”, rekao je, “inače, mišu moj, rado…”
Pred njim je bio još jedan sastanak. Zapalio je cigaretu spuštajući se prema taksistima kod Rome. Dok se vozio na zadnjem sjedištu i šutio, navirale su mu misli o vražjem trokutu Trešnjevka-Dubrava-Mihaljevac, o ludilu proteklih osamnaest mjeseci, o stvarima koje je želio a nije napravio, o izmišljenim ratnim pričama…
Žana ga je dočekala s bocom vrhunskog vina i plamenom svijeća u sumrak. Samomotivacija je bila Krunino najjače oružje toga dana. I navodno, po njegovim riječima, nikada je nije jače poželio.
“Ah krasno, jebeš me kao da me kažnjavaš”, šaptala je Žana dok su mali bijeli oblačići jurili noćnim nebom posutim zvijezdama nad Zagrebom.
Njegov mali, spontano započeti rat za zadovoljnu pozadinu i dobru logistiku bojištu, pogreškom hrvatske vojne administracije na kraju je dobio i službeno priznanje. Naime, na roditeljsku adresu, na kojoj je bio prijavljen na vojnom odsjeku, stigla je kratka obavijest: “Molimo Vas da u roku od 15 dana vratite vojnu opremu zaduženu u listopadu 1991. Pozivamo Vas (rukopisom: Kruno oca G.) na svečanu dodjelu Spomenice domovinskog rata 1991. koja će se održati … u Zagrebu, uz bogat kulturno-umjetnički program i domjenak. Potpis (nečitak).”
Roditelji su bili ponosni, ali ponajprije sretni, što je njihov sin jedinac preživio ta teška i turobna vremena. Na sreću, rat je ubrzo nakon toga i definitivno završio.
A vojska koja ima dobru logistiku, zna se, uvijek dobiva rat…