SRP I SUZE
Kažu i to da su nasljednici taj srp držali u čelu sobe, obješenog o čavao na zidu…
Na jednom reveru ove priče udjenuta je ruža s trnom, dok se na drugom, ko mlad mjesec, smije – navrbabin srp.
Navrbabi ne umijem da zamislim zemljano lice, oprljeno suncem i bestidnom pjesmom žetelaca, ali zato slutim da se odozdo, sa dna bunara vremena, dobrodušno osmjejkuje mom neznanju.
Toga dana je od ranog jutra žnjela, pomalo zaostajući za svojim drugama. Znojila se i uspravljala, brišući podlakticom lice, pa se opet s mukom savijala i srpom obarala klasje. Bila je noseća, što srp u ruci nije učinilo lakšim. Žene pored nje su joj pomagale koliko su mogle, nijemo je bodreći da izdrži do kraja reda, do kraja njive i do kraja dana.
Kada je kucno suđeni čas za rađanje nove loze, praroditeljka se izmakla od ostalih žetelaca, tražeći hlada i gutljaja vode za suve usne. Sjela je ispod jednog drveta ukraj njive, ali ne da predahne, već da se porodi.
Porođaju se prepustila kao i svakom drugom poslu koji se ne može izbjeći.
Nije bilo bola kojeg ćutke nije mogla izdržati, stegnutih pesnica i vilica. Samo je nekoliko puta zastenjala, kao da uzbrdo gura veliki kamen. Graške znoja su joj orosile čelo. I to je bilo sve.
Rodila je jednu veliku suzu.
Skinula je maramu sa glave i u nju umotala novorođenče koje nije ni zakmečalo, čvrsto žmireći i drhtureći pred nepoznatim svijetom.
Prije toga mu je srpom presjekla pupkovinu, podvezala je maramom skinutom sa glave, pa ustala, otresla haljinu i, onako gologlava, krenula kući.
Neisplakanu suzu držala je umotanu ponad srca, a na drugom ramenu, kao protivteg, prebacila je srp, kao i svakog dana kad bi se vraćala iz žetve. Obgrlila je svoj porod, kao snopić žita, dok joj je srp uzvraćao nježnost.
Porodična legenda kaže da su oboje drhtali od nepoznate jeze.
Moja praroditeljka je bila nalik psetu koje otresa svjetlosne opiljke i gasi ih u lokvama po kojima se već hvatala pokorica sumraka, osluškujući kako poput vrelih potkova cvrče, uronjeni u vodu.
Kažu i to da su nasljednici taj srp držali u čelu sobe, obješenog o čavao na zidu. Ostajao je da tu visi, umjesto ikone, postajući tako svjedok i krivac pokoljenjima koja dolaze.
Te godine žetva je dobro ponijela.
Svoje potomstvo navrbaba je povijala čvrsto, kao da će, još neprohodali, pobjeći iz kolijevke. U takvom povijanju oni će vidjeti uzrok svog docnijeg bijesa i svih nevolja koje donosi zapt. Kako po njih same, tako i po one u njihovoj blizini.
Neki od njih će joj prebacivati da je srp kojim se presjeca pupkovina bio zarđao. Biće i onih koji će ići dotle da tvrde kako pupkovinu nije presijecala srpom, već odgrizla pokvarnim zubima.
Istina, nikad nije ubila Turčina; niti je našla krčag s blagom ili izatkala ćilim za kojim bi zajahao i care iz Stambola. Ali je bila je kriva i za ono što nije učinila. Za to ponajviše.
Zamjeriće joj mnogo toga kad god bi im se pomračio vidik ili kad bi se njihovim glavama ispriječio pretvrd zid.
Rađala je djecu i žnjela žito, lako kao što je cmoljavom zaplakati. Nikad nije opsovala Boga ni zakukala na usud. Ćutke je živjela i ćutke umrla. Zato je njena priča izatkana od najmuklije tišine i najčistijih suza.
Nekoliko vijekova kasnije te će suze poteći iz očiju moje majke.
Čak i kad u njoj sve bude usahlo – suze neće nikad.
Evo, osjećam da bubre i u mojim očima, dok ovo bilježim. To ona tuži iz mene, a iz nje naviru navrbabine suze.