LUTANJE KROZ PUSTINJU
Besprijekorno to izgleda, scenarij bez greške! Ali, gdje sam to zakopala svoje potrebe, u meni vrišti duboki glas pronađi i vrati sebe!
Piše: Žana Alpeza
Uvukla sam se u ulogu glumice na kojoj bi mi i pozavidjela Julia Roberts. Kad izlazim na scenu dodijelila sam sebi na kilometre osmjeh, otpimizam, puna samopouzdanja, prštim od sreće, prihvaćanja, ljubavi.
Na toj pozornici stojim sama ja sa svojim plaštom ovijenim cvijećem, zadovoljna uloga žene, supruge, ispunjena uloga majke, kolegice na poslu, prijateljice na kavi, susjede raširenih ruku na kavi, a tek podrška drugima, tu sam za svakoga uvijek i svugdje.
Ali, postoji ono ali… kada ostanem sama bez ove pozornice počinju da padaju maske.
– strah od budućnosti
– strah od usamljenosti
– strah od bezvoljnosti
…i samo strah
Oko mene sve besmisao i praznina, u oklopu kornjače i plašta uloga mi dobro pristaje, ali na kratko. Upala sam u paukovu mrežu iz koje sam u jednom trenutku jaka, ljudi su oduševljeni sa mnom, pružam im motivaciju, gorivo da krenu, dok sam u drugom trenutku u paukovim pipcima izgubila sebe, trzajući se u anksioznosti svake noći za vlastiti život.
Svjesna kada ostanem sama da sam maskirala svoj život, pružajući van ovog oklopa iza vrata privid kako želim da me drugi vide.
Besprijekorno to izgleda, scenarij bez greške!
Ali, gdje sam to zakopala svoje potrebe, u meni vrišti duboki glas pronađi i vrati sebe!
Gdje je moj identitet?
Gdje je moja unutrašnja realnost onoga što zaista jesam?
Ova uloga me iscrpjela do utupljenosti svih mojih želja, vrištanja da želim kao kameleon se skinut iz ove kože i prodisati.
U mislima sa sobom vraćam sat unatrag i pitam se zašto sam ulazila u ulogu glumice?
Zbog čega? U toj ulozi je samo praznina i bezdan. Lutanje kroz veliku pustinju bez nade da ću pronaći vodu i spasiti se.