PRIJATELJ
U gradu neki ljudi su ga gledali čudno, drugi su prepričavali rekla-kazala kako je on loš čovek što bogastvo ne deli sa drugima.
“Teško je naći pravog prijatelja”
Sv. Maksimilijan
Moj deda je bio od ljudi starog kova. Kad je stekao bogastvo, dolaziše mu i poznati i nepoznati, tražeći dukat. On bi davao novac samo, ako je dete bolesno, i nije tražio da mu se novac vrati. Mada su neki seljaci donosili jagnje, ovcu u znak zahvalnosti. Deda je to odbijao, jer je znao kako je teško imati nekog bolesnog u kući.
Njegov otac Ćata, kako su ga zvali, sedeo je i čudio se ljudima. Dok su iz stare carigradske lule izbijali kolotovi u obliku oblačića, zapitkivao je ljude: “A, otkud ti znaš za nas?”
Čovek je mucajući i gutajući glasove pričao kako je čuo na Pijaci. Drugi bi pričao da je Avu, mog dedu, upoznao na Vašaru i da su ljudi uperili prst u njega govoreći da je on gazda, domaćin.
Deda je onda govorio da on nema i da ima pare, bilo bi ga sramota od bilo koga da traži, ako nije zaradio sa svoje dve ruke. Ljudi posramljeni više nisu dolazili.
U gradu neki ljudi su ga gledali čudno, drugi su prepričavali rekla-kazala kako je on loš čovek što bogastvo ne deli sa drugima. Deda nije voleo nikakve svađe, jer znao je “da svetu ne možeš ugoditi”. Živeo je kao pre dukata. Ljudi na njemu nisu mogli primetiti ni zlatne toke ni srebrene zube. Jedino u toru je imao više ovaca, jagnjadi, kozića, teladi i prasadi.
Bila je zima, sneg pao do pojasa. Od oluje lomile su se grane četinara. Po tom kijametu deda Ava odluči da vidi i spozna prave prijatelje. Prvo je otišao do straćare siromaha koji mu je tražio dukate za bolesno dete. Rekao mu je: Ubio sam Turčina Aliju, hoćeš mi pomoći kao ja tebi?“
Čovek se nakostreši i reče mu: “Ja sam samo iskušavao kakav si čovek. Hvala Bogu, moja deca su dobro i zdravo! Od onih dukata kupio sam jagnje za Božić i nekoliko svinja. Hajde, beži mi od kuće ! Sutra ću te prijaviti vlastima!“
Deda Ava se začudi kakvih sve ljudi ima, kao da je živeo na nekoj drugoj planeti, a ne među seoskim varalicama. Deda krenu nekom dalekom rođaku, koji je leti dolazio da nešto zaradi kod njegove kuće, da pomogne u plaštenju sena, da ruča i još ponese svojoj porodici. Ispriča istu priču, a on mu: “Grdobo! Nesoju! Đe ubi dušu od čoveka, nakav diku među Turcima! Bježi mi od kuće, džukelo! Ujutru ću te prijaviti vlastima!”
Deda na kraju odluči da ode kod Alije i da mu ispriča svoj naum. On ga primi i reče mu: “Ava, tvoje šale ti mogu doći glave! Hvala Alahu Velikom, još me tvoje šale nisu ubile!“
Sedeli su i pili sve dok negde oko ponoći zakuca strašna vlast na vrata.”Otvaraj! Otvaraj!”
Izađe Alija, panduru Vukoju pripade teško, pa pade u snijeg. Onaj drugi, Rajko, iskolači oči, pocrvene i zaviče: “Bitange jedne! Našle sa mnom da se šalite! On živ i zdrav, nije ga ubio ćatin sin!”
Ova priča se raširi do Istanbula. Sad je svak znao od Beča do Kaira, od Persije do carske Rusije, da čovek može imati samo jednog dobrog prijatelja.