DJECA OD PIJESKA
Rodila se točno na termin. Najgore od svega bilo je što je izgledala savršeno, kao bebe iz reklama, kao lutke s kojima sam se nekoć igrala.
Te večeri, točno devet mjeseci prije nego što je rođena, pričali smo o smrti.
„Ne znam zašto ljudi prave toliku dramu oko spontanih pobačaja“, rekao je dok je prao suđe.
„Užasno su česti. Čini mi se da je skoro svaka žena bar jednom to prošla. Nije da poslije toga ne mogu opet zatrudnjeti.“
„Neke žene ne mogu“, rekla sam. Stavio je veliki lonac u perilicu, onaj kojeg ja uvijek perem ručno. Ali nisam ništa rekla.
„Svejedno, mora da je puno gore jednom kad se dijete rodi. Nakon što si ga vidio, držao u rukama ― više nije samo ideja. Mislim da je smrt djeteta nešto najgore što ti se može dogoditi“, rekao je.
Mogla sam reći da za žene to nikad nije samo ideja, jer djeca rastu u našim tijelima. Osjećamo kada su budna, kada spavaju, kada se rastežu. Udarac laktom u rebra veoma je stvaran.
Ali tada nisam znala ništa od toga, pa nisam ništa ni rekla, već mu pomogla oko suđa.
Rodila se točno na termin. Najgore od svega bilo je što je izgledala savršeno, kao bebe iz reklama, kao lutke s kojima sam se nekoć igrala: usne su joj bile poput latica cvijeća, a lice uokvireno tamnim kovrčama. Ali tu je bio kraj njenom skladu. Nešto unutar njenog srca bilo je slomljeno. Kad su nam to rekli, sjetila sam se pokvarenog sata kojeg sam zadržala samo zato jer sam mislila da je lijep.
Smrt nije najgora. Najgore je iščekivanje. Rođena je sa preokrenutim pješčanim satom u prsima, i uskoro je njeno vrijeme isteklo. Svi satovi zauvijek su se zaustavili.
Odlučili smo opet pokušati. Ali mogli smo imati samo djecu od pijeska, onu čija srca iscure prije nego što ih stignu slomiti.
Jedne večeri, u našoj kući buknuo je požar. Pahuljice pepela i prašine letjele su posvuda, sve dok me nisu potpuno prekrile. „Moja djeca!“, dahnula sam i zagrlila ih dok su plesali po mojoj koži.
I ja sam postala žena od pijeska.