Sunčevi dukati

Djevojka bere sunašca u bašti
svilene iglice maslačka dotiču joj ramena
na tjeme pada dobro sjeme.
S dukatima u marami pođe u kuću
i vidje,
desno od južnih ulaznih vrata
potkovicu koja galopira na zidu.
U odjeku blijedi vjerovanje u sreću.
Duž bijelog dugog hodnika
zaogrnut zgusnutom tišinom
telefonski aparat
uvija crni pramen kose i pripija se uz uho.
Vazduh odašilja napetost
potencijalnu zvonjavu i ko zna šta…
Na kraju hodnika,
lijevo
u polutamnoj sobici
u uglu
kandilo
bešumno prosvjetljava.
Oči od svjetlosti ne možeš da odvojiš.