TRAŽIM PRAVU REČ

Reč mora da zveči. Ne sme biti gruba, rapava, mlitava. Mora biti kao oblutak u ruci.

Moramo se navići da na najvažnijim raskrsnicama
ne nalazimo uvek znakove.
Ernest Hemingvej

Pre neki dan, pošto je automobil počeo pomalo da „štuca“, odem ti ja kod majstor Šanjike, koji je servis odjavio pošto je u penziji, ali za prijatelje još uvek radi. Kaže, kad ne bi pomalo „čeprkao“ oko kola, ne zna šta bi sa sobom. Ponekad mu dođe, kad više dana nema šta da radi, da bi sopstveni auto pokvario, kako bi imao sa čim da se zanima. Tako da mu takve mušterije, kao ja i drugi njegovi drugari, dobro dođemo: dobro njemu, jer nije zaludan, a dobro i nama, jer jeftinije izvršimo opravku. Sem toga sigurni smo da nam neće, kako to kažu, izošljariti a uzeti pare i za ono što nisu radili, ili nisu morali da rade.

reč

Pregleda majstor auto na svoj način i postavi dijagnozu: kvar nije ozbiljan, zapravo i nije kvar, već tamo nešto treba doštelovati, dotegnuti… Naravno, procedura se zna: majstor Šanjika iznese domaću lozu ili jabukovaču, sve zavisi šta koja mušterija, ako smo se mogli tako nazvati, donese i uz obaveznu kaficu, mada su danas šoljice, pre bih rekao, za čaj a ne za kafu, imajući u vidu nekadašnje fildžane, i onda sledi čašica razgovora. Znajući to, nikad nismo dolazili na intervencije kad nismo imali dovoljno vremena na raspolaganju.

U neko doba obavismo uvodni deo, i majstor Šanjika krete na posao. Poče on tamo da čeprka oko auta, nešto odvrće, zavrće, šta ti ja znam… U jednom trenutku poče da pretura po alatu, traži valjda neki ključ ili šrafciger, pojma nemam. Naravno, kakav bi on Mađar bio a da ne psuje kad se iznervira. Uostalom, da bi psovao, ne mora obavezno biti Mađar. Znam puno Mađara koje nikad nisam čuo da su opsovali, kao što znam puno onih koji nisu te sorte, a psuju, kako se to kaže, kao kočijaši. Priupitam ga: u čemu je problem i šta traži.

– Šanji bači, šta je problem? Mogu li ti pomoći?

– Kako ćeš mi ti pomoći, kad sam sebi ne mogu da pomognem? Znam da ga imam – reče majstor ime neke alatke, – ali ne mogu da se setim gde sam ga turio.

Gledam majstora kako kopa po onoj gomoli alata, a cela radionica je puna alata kojeg je za tolike godine prikupio, pa se setih da, ne retko, i ja imam sličan problem. Istina, ja ne tražim alat, nego adekvatnu reč na nekom mestu u prevodu, mada se i za reči može reći da su svojevrstan alat. A kod prevođenja književnih dela elementarni zadatak prevodioca je, barem po mom shvatanju tog posla, da se, osim sadržaja, u prevodu osete još dve stvari: piščeva misao i način izražavanja. Svaki jezik ima svoje specifičnosti, svoje zvučanje, svoju melodičnost. I ako se to ne prenese verodostojno, da neka autorova reč na nekom mestu, ili cela rečenica ne zvuče na jeziku na koji se prevodi, na isti način kako zvuče na jeziku sa koga se prevodi, to je čist promašaj. Koliko puta sam čuo objašnjenje za izmenjen prevod neke autorove rečenice: „Pa ovako lepše zvuči“. Aman, zaman, da je autor hteo da tako zvuči, tako bi i napisao. Nažalost, ima nemalo prevoda koji meni liče na prepričavanje, a ne na prevod. A ja da budem koautor umesto prevodilac – ne želim.

Nakon kraćeg pretraživanja, majstor nađe alat koji je trežio, pa prionu na posao. Tako i ja, nekada se dobro pomučim, pa zavrtim ringišpil reči, čeprkajući po sećanju, tražeći u gomili uskladištenih onu pravu, dok ne nađem onu koja legne upravo kako treba tamo gde je nedostajala. Jer reč mora da zveči. Ne sme biti gruba, rapava, mlitava. Mora biti kao oblutak u ruci. Na zadovoljstvo i autora, i prevodioca, i njegove svetosti – čitaoca.