ŠTA JE TO SLOBODA?
Jelena je naglo sela, pokušavajući neprimetno da obriše dve sjajne, neposlušne suze, pre nego što je izgovorila: „Jako se bojim da mi tata u rat ne ode.“
Na času razrednog starešine, razredna je prozvala Jelenu da odgovori na pitanje: „Jelena, šta je za tebe sloboda?“ Sa svojih nepunih jedanaest godina, polako i ozbiljno počela je da nabraja.
„Za mene je sloboda kad konačno budem mogla sama da izađem iz dvorišta.“
Nakon kratkog vremena u kom je kažiprstom desne ruke počela da uvija svoju dugačku, plavu kosu izjavila je sledeće: „Da sama, bez pratnje i bez straha odem i da se vratim iz škole. Slobodno da trčim sa komšijama po svom mestu.“
Opet kratka pauza, posle koje su joj se oči naglo zamaglile i postale još tamnije, tiho je izgovorila: „Kad me pitaju kako se zovem, da glasno i ponosno izgovorim svoje ime i prezime.“
Uz blagi osmeh je nastavila: „Umesto bake da idem u pekaru po hleb.“
Skoro besno je izgovorila: „Da u crkvi ne tražim sklonište i utočište.“
Zastala je i kao odrasla nastavila: „Hoću drugove i drugarice da biram srcem, a ne po veri, imenu i prezimenu.“
Duboko se zamislila i sa tugom izjavila: „Neću više da mi senka bude najbolji drug. Hoću da prestanem da živim u njoj.“
Zagledana kroz prozor, sad već pomalo raščupana, uz poluosmeh je glasno rekla: „Volela bih da više ne budem ljubomorna na kosove što mogu slobodno da lete po Kosovu i Metohiji.“
Par minuta joj je trebalo da skoro posramljeno nastavi: „Ne bih više da čuvam svoje tajne i želje ispod jastuka kao svilene bombone. Imam veliku želju da dočekam rođendan na koji ću pozvati sve svoje drugove iz razreda.
“Naglo se ispravila i sa prkosom, napuklim glasom koji je podrhtavao, skoro da je viknula: „Dosadilo mi ja da stalno biram između slobode i straha.“
“Volela bih da bolje razumem mamu kad govori, da hoće da slavimo jednako slobodu kao i ljubav. Da joj je najveća želja da joj deca rastu u slobodi i da meni i bratu zauvek izbriše tugu i strah iz očiju. Mama je srećna što još uvek ima dovoljno snage, da ponekad uradi i ono što joj se činilo nemogućim. Stalno ponavlja da nam ne treba više heroja.“
Jelena je naglo sela, pokušavajući neprimetno da obriše dve sjajne, neposlušne suze, pre nego što je izgovorila: „Jako se bojim da mi tata u rat ne ode.“
„Dobro je Jeco. Nemoj plakati.“ Sklupčana poput uplašenog mačeta slušala je umirujući glas svoje razredne, koja ju je nežno milovala po raščupanoj kosi. Pekla ju je želja da se razrednoj u zagrljaj zagnjuri, ali ju je nadolazeći stid od ostale dece ipak zadržao. Uspela je nekako da pokupi oko sebe rasuto dostojanstvo, izmešano tugom i strahom.
Nije znala da je i razredna naoko mirna, drhtala ponesena nevidljivim besom i gorčinom, duboko svesna da ne postoje tužnije suze od dečjih. Milovala je Jelenu dok joj nije povratila varljivi osećaj sigurnosti i podrške.