BESEDA EPISKOPA METODIJA

Od stanja u kojem se duša nalazi, zavisi naša večna sudbina i mesto u Carstvu nebeskom, a ne od stanja našeg tela.

U drugu nedelju Časnog posta, 16. marta 2025. godine, svetu Liturgiju u hramu Uspenja Presvete Bogorodice u Pavinom Polju je služio Njegovo Preosveštenstvo Episkop budimljansko-nikšićki Metodije.

večna sudbina

Episkop Metodije je istakao da su brojna isceljenja koja je činio Gospod o čemu svedoči Jevanđelje, ukazujući na pročitano začalo koje govori o isceljenju u gradu Kapernaumu, gde se Gospod vratio posle Nazareta, ali i o značaju prijateljstva:

– I kada je ušao u svoju kuću da malo odmori, tu je bio narod koji je čuo da se vratio sa propovedi iz Galileje i navalio je da dođe i da sluša Njegovu blagu jevanđelsku, nebesku i božansku reč koja ukrepljuje i isceljuje. Gospod je nastavio da prima ljude u svoju kuću i onda kada je trebalo malo da predahne. I kako kaže jevanđelist Marko, toliko naroda se okupilo u kući da nisu mogli da stanu u njene prostorije, već ih je bilo i ispred kuće – besedio je Episkop budimljansko-nikšićki g. Metodije i nastavio:

– I onda je Gospod rekao reč, jer je rečju Božjom sve postalo i privedeno iz nebića u biće i stvoreno sve vidljivo i nevidljivo. I ništa nije nastalo i ne postoji što kroz Hrista i Njegovu reč nije nastalo. A onda ta reč koju On govori miluje i blaži njihove duše, jer je osnovni i prvi zadatak koji je Hristos sebi postavio, ovaplotivši se i došavši među nas, isceljenje duša, što je stalno u svojim propovedima i potencirao i ponavaljao. Duša je pretežnija od tela, njeno stanje i zdravlje je značajnije od stanja i zdravlja tela. Od stanja u kojem se duša nalazi, zavisi naša večna sudbina i mesto u Carstvu nebeskom, a ne od stanja našeg tela. U tom mnoštvu naroda došla su četvorica i donela bolesnika na nosilima u pokrovcu i ne mogavši da se probiju i priđu do Isusa, popeli su se i razotkrili krov na kući i tuda ga spustili do Njega. I Isus videvši toliku veru i ljubav te četvorice, koji na takav način svog bolesnog prijatelja donose pred Njegove noge, sažali se i kaže: Sinko, opraštaju ti se gresi tvoji.

– Ovde je veoma važno da znamo okolnosti pod kojima se Hristos obraća bolesnom na taj način, jer su kod Njega u kući, sedeli i književnici koji su bili čuvari i tumači zakona toga vremena kako bi kontrolisali Njegove reči, da vide da ne Govori šta protiv vlasti koju su oni predstavljali u to vreme. A oni su sedeli da bi time pokazali svoj duhovni autoritet koji su imali i demonstrirali, slušajući i kontrolišući šta je to što On govori, da vide da li se to poklapa sa zakonom Božjim i torom, koju su oni objašnjavali i tumačili narodu. A onda, kada je On rekao tom mladiću da mu se opraštaju grehovi, oni su se pitali: Ko je ovaj da oprašta grehove, osim jedinoga Boga. Ko je taj koji se Bogom pravi? A Hristos, koji zna srca svih ljudi kaže im naglas, da celi narod čuje: Što tako pomišljate u srcima svojim? Šta je lakše? Reći uzetome: Opraštaju ti se gresi; ili reći: Ustani i uzmi odar svoj, i hodi? Gospod ovde namerno pravi vremensku distancu između ta svoja dva obraćanja bolesniku. Prvo je bilo: Opraštaju ti se grehovi, a to znači: Duša ti je sad zdrava i čista, imaš blagoslov i milost. I kada su to pomislili Judejci, književnici, pismoznalci, duhovna vlast i autoriteti tog prostora i vremena, onda im On kaže: Da znate da vlast ima Sin čovečji na zemlji opraštati grehe. I onda se opet obraća tom bolesniku i kaže: Uzmi odar svoj i hodi – naglasio je vladika Metodije.

– Sve do dolaska Hrista u jevrejskom narodu se postavljala uzročno posledična veza između bolesti i greha i smatralo se da je greh uzrok svake telesne bolesti. I u to doba kada je Hristos propovedao, ljudi koji su bili telesno bolesni bili su na neki način obeleženi tom svojom bolešću, prokaženi, čak i marginalizovani i od njih je postojao otklon u društvenoj zajednici u kojoj su živeli. I čoveka koji je unesen na nosilima svi su videli, a videli su ga i kada je izlazio sam, probijajući se kroz narod. Ovom propovedi Gospod poručuje svim narodima tada i do kraja sveta i veka da je duša pretežnija od tela. Telo iako pati, ne mora biti uzrok bolesti telesne, a ne bismo imali toliko svetitelja i pravednika Božjih, koji su imali toliko bolesti do poslednjeg svog izdihanija, a najveća su svetila hrišćanske Crkve, i ne bi smo imali toliko bezbožnika i otpadnika koji pucaju od zdravlja, dugo žive i sahranjuju se i dočekuju kraj ovozemaljskog života mirno. Gospod je narodu želeo da potvrdi da ima vlast otpuštati grehe i dušu lečiti, jer je to spolja i spoljašnjim znacima neproverljivo, da li su njemu gresi otpušteni ili nijesu, ali su oni zaključili po tome, kada mu je njegove telesne nedostatke iscelio. I samo zbog toga ga je Gospod telesno iscelio da bi narod poverovao da On ima vlast i otpuštati grehe i duše spašavati, da time pokaže da pored onog ljudskog – čovečanskog, ima i božansko poreklo. Ništa se ljepše ljudskom rodu nije moglo desiti nego da se naša pala ljudska priroda sjedini sa božanskom, a nikada se to nije moglo dogoditi da se nije desilo u ličnosti Hristovoj, kada je On na Sebe, nadišavši i svoju božansku tvorevinu sišao u zemaljsku tvorevinu i postao jednak po svemu nama, uzevši ljudsku prirodu na sebe, koja je nesliveno sjedinjena sa božanskom prirodom u Njegovoj ličnosti i koja nerazdeljivo sapostoji sa njom. U Njegovoj ličnosti se sjedinjuju božansko i ljudsko, odnosno božansko i tvarno. Zbog toga i jedino na taj način tvorevina se spasava. Zbog toga nema spasenja bez Hrista, zbog toga nema spasenja bez našeg sabranja na Liturgiji, u kojem se vrhuni naša zajednica sa Njim, u svetom Pričešću Telom i Krvlju Njegovom, čime se i mi obožujemo i čime nam Gospod svojom milošću oprašta grehove naše, ne našim podvigom i verom, nego na prvom mestu Njegovom milošću, nadopunjuje i usavršava da uzrastamo u meru rasta visine Njegove kojoj nikada neće biti kraja. Ovde se samo počinje, a u Carstvu nebeskom to beskrajno traje. Nikad ne dostižemo granicu, jer ta granica ne postoji, ona je beskrajna u uzrastanju u liku Hristovom svakog čoveka pojedinačno, jer je svaki čovek pojedinačno na to prizvan i ima takvo naznačenje – zaključio je vladika Metodije, koji je podsetio da u drugoj nedelji Velikog posta Crkva proslavlja i Svetog Grigorija Palamu, svetitelja iz 14. veka, velikog podvižnika, mitropolita i arhiepiskopa solunskog, koji se u svom molitvenom, duhovnom podvigu na Svetoj Gori prosvetlio toliko da ga je Gospod obdario tako velikim talantima da je govorio i tajne Crkve, o božanskim energijama, koje su govorili samo retki bogoslovi Crkve, kao što su Sveti Simeon Novi Bogoslov, ili Sveti Jovan Bogoslov, ili Grigorije Bogoslov:

– Bog po svojoj prirodi i suštini je nepojmljiv nama i ne možemo Ga na taj način dokučiti i osetiti, ali je imanentan, znači prisutan među nama sa svojim energijama blagodatnim, a one vrhune u svetoj tajni Evharistije, ovde na ovom sabranju litrugijskom, gde smo se i mi danas sabrali. Neka njegovim molitvama i molitvama svih svetih Gospod da da nikada sa tog puta ne skrenemo, da neodstupno sledujemo za Hristom i Njegovom divnom i blagom rečju koja će nam dušu prosvetliti i isceliti, i blagodaću Božjom koja će nas prosvetiti, ako Bog da, da bi smo mogli jednim ustima i jednim srcem slaviti Oca i Sina i Duha Svetoga u vekove vekova, amin.

Izvor: Eparhija budimljansko-nikšićka