MASKA

Sinoć sam upoznao čoveka koji je počeo da piše gonjen nesanicom. Kaže da je konačno pronašao način da izbljuje gnoj iz utrobe.

Reprizirali su boks meč na televiziji. Prva runda, kao i obično, prolazi u ispitivanju protivnika. Levo rame je visoko podignuto, čuva lice od iznenadnog udarca. Opasan je desni kroše, zna da ti izbaci dah iz grla. Ako ga imaš. Moraš da udariš prvi, da imaš inicijativu.

maska

Rukavice se ukrštaju, nozdrve su širom otvorene. Traži se pukotina u gardu, prvi znak straha u očima. Računica, ukoliko je ima, sekundarnog je oblika. Malo je takvih koji će se zidom ograditi od batina.

Pišem, jutros. Glava mi je više obrijana, nego podšišana, tako da ličim na regruta ili, eventualno, na zatvorenika iz Zabele. Hoću da kažem, odlučio sam da pišem.

Nestabilno je. Žurba nije neophodna. Naći pravi korak. Ritam i broj. Ne posvađati se sa ženom na prazan stomak. Jutra znaju da budu nervozna. Popiti prvu kafu posmatrajući ljude na ulici. Umiti se, kasnije oprati zube. Poljubiti ćerke kad krenu u školu. Izvesti psa u šetnju, otići do trafike, kupiti novine i cigarete. Hodati, naizgled besciljno. Dobar dan gospođo, dobar dan gospodine. Značajno je biti učtiv. Po povratku, zaliti cveće na balkonu. Skuvati još jednu kafu i staviti šoljicu pored kompjutera. Zapaliti prvu cigaretu. Preći prstima ovlaš preko tastature. Pustiti muziku. Džo Stramer je sasvim okej za ovakvo jutro. Razbija rutinu.

Primećivalo se kako je onome što se u govoru prstima igra pramenom svoje kose ili noktom zagrebe tek zaraslu posekotinu od brijanja, često nedostajala prava reč. Takvi smišljaju poneku laž ili, ako ništa drugo, stave masku na lice.

(Možda bi trebalo govoriti o maski ovog čoveka da bi se potom dobro razumeo njegov pravi izraz lica?)

Sinoć sam upoznao čoveka koji je počeo da piše gonjen nesanicom. Kaže da je konačno pronašao način da izbljuje gnoj iz utrobe. Otvorio je ranu, dobro mu ide: desetak stranica, noć posle noći. Gledam mu u ruke, ne laže dok priča. To je znak. Mogu da zamislim lice obasjano svetlošću stone lampe, to dečačko lice koje u sebi nosi jako naglašenu crtu neprolaznosti i kosmičke predanosti. Prste koji lete po tipkama. Zavidim? Apsolutno! Mora se odmah znati kraj priče. Olakšati put. Pisanje podiže nadu, makar napisano postane samo fantom koji je osuđen da nikad ne ugleda dan. Kad sam odlazio od kuće, majka je rekla:

‒ Piši kao što pričaš, ne javljaj se samo da bi se javio i čitaj Turgenjeva.