AUTENTIČNO PRAVOSLAVNO PREDANJE
Ikone nisu portreti ili obične slike, već blagodatno prisustvo svetitelja. Ne klanjamo se materiji kada celivamo ikonu, nego naslikanom liku.
Ovo je deo iz besede Mitropolita zvorničko-tuzlanskog Fotija u Nedelju Pravoslavlja ove godine u Amajlijama kod Bijeljine.
Časni oci, draga bratijo, draga deco, neka je blagosloven današnji dan i veliki praznik Nedelje Pravoslavlja.
Prošli smo prvu sedmicu posta, Čistu nedelju. Ispostili smo koliko je i kako je ko mogao. Prva nedelja te sedmice je dan kada proslavljamo pobedu pravoslavnog bogoslovlja i pravoslavne vere nad svim drugim verama, ali i pobedu teologije ikone nad svim drugim lažnim učenjima i jeresima.
Naša borba, borba Crkve, počela je već u rano doba, odmah posle Milanskog edikta 313. godine. Car Konstantin je sazvao Prvi Vaseljenski Sabor 325. godine u Nikeji, kada je pobeđena prva velika jeres – arijanstvo. Arije je pogrešno učio o Gospodu Hristu, govoreći da On nije istog dostojanstva kao Otac, nego da je stvorenje u istoriji. On je govorio ljudsku filosofiju po čoveku, a ne bogoslovlje Duha Svetog. To njegovo učenje osuđeno je na Prvom Vaseljenskom Saboru. Tako su se sve do Sedmog Vaseljenskog Sabora ređali slični Ariju: duhoborci koji su pogrešno učili o Duhu Svetom, oni koji su učili pogrešno o Bogorodici nazivajući je Hristorodicom, monofiziti koji su govorili da je u Hristu bila jedna priroda po ovaploćenju. Tako je bilo sve do Sedmog Vaseljenskog Sabora, kada je borba protiv jeresi u tom periodu zaključena pobedom i uzdizanjem svetih ikona, koje su potvrdile osnovni dogmat koji mi u Crkvi imamo – da je Bog postao čovek u Hristu radi nas i radi našeg spasenja, kako bi mi, kako je Atanasije Veliki govorio, mogli postati bogovi po blagodati. To je temelj teologije ikone.
Dakle, to je istorija Crkve od 325. godine do sredine 9. veka. Taj period je bio neprestana borba sa pogrešnim učenjima. Bilo je mnoštvo drugih pogrešnih učenja – manihejci i razni drugi jeretici koji su govorili basne u odnosu na veru Hristovu. Crkva je očuvala svoje kanonsko predanje preko Sabora i Otaca da bi ta vera došla do nas u 21. veku neizmenjena i neokrnjena. Kod nekih Otaca kaže se da je vera do nas došla u devstvenoj čistoti. Oci su očuvali veru, a Sabori su je potvrdili. Zato je danas veliki praznik. Zato je danas biti pravoslavan jedno duhovno dostojanstvo, jer mi imamo pravu veru. Imamo pravu Crkvu i pravo sveštenstvo. Mi imamo pravu Božansku Liturgiju i svete tajne Crkve. Kada se kod nas u Crkvi neko krsti, on je kršten. Kada se neko ispovedi, on je ispoveđen. Kada se nekome čitaju molitve za zdravlje, njemu je pročitana molitva i može se isceliti od bolesti. Mi živimo u prvoj, pravoj, autentičnoj Crkvi od svetih apostola i otaca do dana današnjeg.
To nije nešto čime treba da se gordimo, ali treba da budemo svesni toga. Treba da budemo svesni da nam je Bog mnogo dao time što smo pravoslavni hrišćani. Sa druge strane, od nas se očekuje i pravoslavan način života da drugi hrišćani koji su izvan Crkve – protestanti, rimokatolici, unijati i mnogi drugi koji su se u istoriji odvojili od Crkve – vide tu pravoslavnost u našem životu i našim delima. Tada će, možda, neko od njih pristupiti pravoslavlju. Treba čitati žitija, jer ona mnogo govore. Dešavalo se, piše u žitijama, da su Jevreji uzimali ikonu Raspeća Hristovog pa su se podsmevali njoj. Kada su udarili tu ikonu, potekla je krv iz Raspeća i oni su poverovali i krstili se. Na Svetoj Gori ima mnogo oštećenih ikona koje su razni razbojnici udarali mačem misleći da je to ništa. Ali kada potekne krv iz lica ikone, mnogi se pokaju i obrate. Ikona nije portret ili obična slika. Ikona je blagodatno prisustvo toga lika. Mi se, kako je Sveti Vasilije rekao, ne klanjamo materiji kada celivamo ikonu. Da li je ikona naslikana na dasci, kamenu ili zidu – ne klanjamo se tome, nego prvoliku koji je naslikan. To je prvenstveno Gospod Hristos. Njegova ikona je temelj teologije ikona, zatim ikona Presvete Bogorodice, apostola i drugih. Sveti apostol i jevanđelist Luka je prvi slikao ikone još u apostolsko vreme.
Postoje oni koji su se odvojili od ikone. Islam je jedna od religija koja ne priznaje ikone i zabranjuje slikanje osnivača njihove vere. To je nešto što je za nas mnogo dalje od Starog Zaveta. U Starom Zavetu je bilo zabranjeno slikanje likova zato što se Gospod Hristos još nije ovaplotio i da ne bi došlo do toga da neko napravi neki lik koji bi bio idol, a ne Hristos. U Starom Zavetu je bio nagoveštaj kada su napravili heruvime na Kovčegu Zaveta. Tu je već bilo ukazano na predstave koje će se u punoći ostvariti u Novom Zavetu kada se Gospod ovaplotio. Sa druge strane, druge vere i na Zapadu su sve udaljene od shvatanja ikone i teologije ikone kako mi pravoslavni shvatamo. Studirao sam na Zapadu, u Nemačkoj, skoro dve i po godine. Zavisi koje su konfesije, ali znaju za religioznu sliku. To imaju i u tom domenu poštuju, ali više od toga ne razumeju. Kada im kažeš da postoje čudotvorne ikone ne mogu da veruju. Treba mnogo svedočiti među nepravoslavnima o bogatstvu koje imamo u pravoslavlju i o bogatstvu samih ikona, o čudotvornim ikonama, ali i o punoći blagodati Duha Svetoga koju imamo u Pravoslavnoj Crkvi. Treba im svedočiti o punoći blagodati koju imamo u svetom Pričešću. Mi se na svetoj Liturgiji pričešćujemo živim i istinitim Bogom, Vaskrslim Hristom. Mi postajemo jedno telo sa Gospodom. Ne da samo verujemo u Gospoda, nego postajemo jedno sa Njim u svetim tajnama i svetim vrlinama, kako je govorio Sveti ava Justin Ćelijski.
Trebalo bi da budemo svesni da Crkva pobedonosno ide kroz istoriju, iako je bilo mnogo stradanja. Sve do početka 4. veka biti hrišćanin značilo je biti mučenik. Tako je bilo u ranoj Crkvi kada su rimski imperatori gonili Crkvu. Tako je bilo i kasnije u vreme Julijana Otpadnika i drugih gonitelja Crkve novijeg vremena. Kod nas je tako bilo u vreme bogobornog komunizma. Biće uvek stradanja, ali mi treba da budemo postojani u veri. Treba da se trudimo da budemo hrišćani koji ispovedaju svoju veru i žive po njoj. To je ono što od nas pravoslavlje traži. Sa druge strane, čuli ste da pojedini američki NATO generali govore kako im je jedini neprijatelj na svetu Pravoslavlje. Dakle, ne kažu „jedan čovek“ ili „jedan narod“, nego Pravoslavlje kao vera. Zašto? Zato što, hteli ili ne hteli, prepoznaju u Pravoslavlju istinu i Hrista. U našem bogosluženju prepoznaju istinito bogosluženje. Bio je, kod nas u manastiru Kovilj, jedan monah sa Novog Zelanda koji je u svoje vreme otišao u neku pravoslavnu rusku crkvu tamo. Kada je čuo rusko molitveno i tiho bogosluženje, odlučio je da postane pravoslavni hrišćanin. Počeo je da čita pravoslavnu literaturu i krstio se tamo, na Novom Zelandu. Pre toga je bio anglikanac po veri.
Veoma je značajno da mi čuvamo naše predanje i lik Hristov koji se čuva u pravoslavlju. To je najvažnije. Kada budu apokaliptički događaji, ono što je napisano u Otkrovenju, mi ćemo preko ikone prepoznati da taj koji se bude izdavao za Hrista, vladar sveta koji će imati svu vlast na svetu – kada taj dođe, on će biti nametnut kao antihrist, vladar čitavog sveta. Tražiće da mu se ljudi klanjaju kao Bogu i kao vladaru. Ko će prepoznati tog čoveka da nije Hristos ako nećemo mi pravoslavni koji znamo kako Hristos izgleda?
Izvor: SPC
Leave A Comment