Crvenokožna

 

 

Slapovi  kose ti pršte niz leđa,

Iz  čudnog  sna se noćas budim.

Misao o tebi, još uvjek me vrijeđa,

I čini me potpuno  blesavim, ludim.

 

Privlačiš se, puziš kroz  ledenu travu,

Osjećam  te  u zraku, svuda po sebi.

Lomiš me, kidaš tu neotključanu bravu,

Sve što je iza vrata, iznosim i bacam tebi.

 

Negdje se čuje vjetar, kako  zanosi  grane,

Okreni  se, pokaži  crvenu boju kože.

Noćima  ti bojiš u crno moje dane,

Kao igla, crpiš iz vena sve što se može.

 

Pogledom pratim  mekanu liniju vrata,

Niz leđa se kotrljaju, klize  kapi znoja.

Nikada  ti  olujama  nisi bila data,

Slijećeš mi na dlan, pčelo, odbjegla iz roja.

 

Ruke pružaš i grliš nebesko plavo,

Niz noge se protežu  dugačke ceste.

Imam te na ramenu, crnokosa glavo,

Sve što je bilo, znaš da i sada jeste…

 

Dopisnik iz Džepova  Snova:

Branislav  Makljenović