Sarajevo

 .

Udobno se rasprostrlo kotlinom, ispod brda,

Jutra ga zasipaju klizavim, sunčevim zlatom.

Trebević namiguje Humu, čupavom šumom mrda,

A Mojmilo uporno suši sa jedne ulice blato.

 

Igman se proteže i grebenom oblake goni,

Iz svoje utrobe porađa vodu- vrelo Bosne.

Prozirno čistom, začuđeno oko pliva, roni,

Po žednim ustima se slivaju kapi rosne.

 

Robusna Bjelašnica zabijena u podne, ćuti,

Nestaju sjene pod navalom sjevernog vjetra.

Željeznica grgolji, skorašnji zagrljaj sluti,

Dok Miljacka zaneseno, obalu mjeri bez metra.

 

Ogrnuta kaputom od rasčupanih borova i jela,

Jahorina se mršti, grebući iglicama lice noći.

Zimi postaje potpuno svijetla, sasvim bijela,

Snježnoj kraljici, da stavi krunu, mjesec će doći.

 

Jednom je bila smrt, sad je ruka u ruci,

Nekad je cijepao grom, udaro, sijevo!

Čuje se neka muzika, uhu ugodni zvuci,

Sa usana grca pitanje: gdje mi je Sarajevo?

 

 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović