Nomad

 

Ljeto  kampuje na tvom vratu,

I mekanu kožu čini tamnim medom.

Mjereći vrijeme po sunčevom satu,

Pokriva bore, a kosu  ti boji blijedom.

 

Došla si iz daleka, od nekud sa juga,

Iz pogleda sijevaju nedogorjele vatre.

Na momente blijesne, pa se ugasi tuga,

Dok smjehom pokrivaš nomadske šatre.

 

Čudesan okret! Crvenom haljinom letiš,

Cipelom štiklu zabadaš, cvili drveni pod.

Kao da se zimskim vjetrovima svetiš,

Tresući o zemlju, uplavljeli nebeski svod.

 

Nestalo je svega i sve još je u toku,

Nemir me i  sada gazi,ubrzano mrvi.

Sve boje, i dalje su samo u tvom oku,

Samo crvena  vrišti sa pločica tvoje krvi.

 

 

Prašina se sliježe, prstima ti prste grlim,

Sa usana mi otkidaš, komad po komad.

Sve moje mane češljaš, češljevima vrlim,

Sve tvoje puteve  će gaziti, vječiti Nomad.

 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović