Neo evolucija – stvara se novi čovek uz pomoć DNK inžinjeringa

Mapiran ljudski genom i DNK su još jedna stepenica ka tome da se geni mogu birati i da se vrši kontrola genetske modifikacije. Neo evolucija je novo tehnološko doba koje će promeniti ljude

 

 

Harvey Fineberg

Da li smo spremni za Neo Evoluciju

Da li bi voljeli biti bolji nego što jeste? Zamislite da vam kažem da sa samo par promjena u vašim genima, vi bi mogli imati bolju memoriju — više preciznu, točniju i bržu. Ili bi možda htjeli biti u boljoj formi, jači, više izdržljivi. Da li bi htjeli biti privlačniji i vise samouvjereni? A da možete življeti dulje s dobrim zdravljem? Ili možda ste jedni od onih koji su od uvijek željeli biti više kreativni. Što od ovoga bi najviše voljeli? Što bi vi izabrali, da možete imati samo jedno? (Član publike: Kreativnost.) Kreativnost. Koliko bi ljudi izabralo kreativnost? Podignite ruke. Da vidim. Nekoliko vas. Vjerojatno onoliko koliko i ima ovdje kreativnih ljudi. To je jako dobro. Koliko vas bi izabralo memoriju? Više vas. A dobru formu? Malo manje. Što je s dugovječnosti? Ah, većina. To me kao liječnika čini vrlo sretnim. Da možete imati bilo koju od ovih osobina, bio bi to sasvim drugačiji svijet. Da li je samo imaginaran? Ili je možda moguć?

Evolucija je trajna tema ovdje na TED konferenciji, ali vam ja danas želim dati stajalište jednog liječnika na ovu temu. Veliki genetičar 20. stoljeća, T.G. Dobzhansky, koji je bio pričesnik u ruskoj ortodoksnoj crkvi jednom je napisao esej kojem je dao naslov „Ništa u biologiji nema smisla osim u svijetlu evolucije.“ Sada, ako ste Vi jedan od onih koji ne prihvaća dokaze za biološku evoluciju, ovo bi bio pravi trenutak da isključite svoje slušne aparate, izvadite vaš osobni komunikacijski uređaj — dajem vam dopuštenje — i možda ponovo pogledate knjigu od Kathryn Schultz o tome „kada si u krivu“, zato što ništa u ostatku ovog govora vam neće biti jasno. (Smijeh) Ali ako prihvaćate biološku evoluciju rezmotrite ovo: da li je to samo o prošlosti, ili je o budućnosti? Da li se odnosi na druge, ili na nas?

Ovo je još jedan prikaz drva života. Na ovoj slici, stavio sam grm sa središtem koji se grana u svim smjerovima, zato što ako pogledate rubove drva života, svaka postojeća vrsta na vrhovima tih grana je uspjela u evolucijskom smislu: preživjela je; pokazala je fizičku spremu za svoj okoliš. Ljudski dio ove grane, skroz vani na jednom kraju, je naravno dio koji nas najviše zanima. Mi se granamo iz zajedničkog predaka modernih čimpanzi prije oko šest ili osam milijuna godina. U tom intervalu, bilo je možda 20 ili 25 različitih vrsta hominida. Neki su došli i prošli. Mi smo ovdje oko 130.000 godina. Možda izgleda kao da smo dosta udaljeni od drugih dijelova ovog stabla života, ali zapravo, većinski gledano, osnovna mašinerija naših stanica je manje više ista.

Da li znate da mi možemo iskoristiti i upravljati mašinerijom jedne obične bakterije kako bi ona proizvela protein ljudskog insulina koji koristimo u liječenju šećerne bolesti? Ovo nije kao ljudski insulin; ovo je isti protein koji se kemijski ne razlikuje od onoga što izlazi iz vaše gušterače. Kada spominjem već bakterije, znate li da svatko od nas u svom probavnom sustavu nosi više bakterija nego što je stanica u ostatku našeg tijela? Možda 10 puta više. Zamislite, kada vas Antonio Damasio pita o vašoj slici sebe, da li mislite o bakterijama? Naš je probavni sustav predivno gostoljubljiv okoliš za te bakterije. Toplo je, mračno, vlažno, jako je udobno. Uz to, vi ćete osigurati svu potrebnu ishranu koju bi oni mogli poželjeti bez bilo kojeg napora s njihove strane. To je lagodni životni put za bakterije, s povremenom smetnjom zbog neželjenog prisilnog zaleta prema izlazu. Ali inače, vi ste predivan okoliš za te bakterije, kao i što su oni esencijalni u vašem životu. Oni pomažu u probavljanju esencijalnih hranjivih tvari. I štite vas od određenih bolesti.

Ali što će doći u budućnosti? Jesmo li došli do nekakve evolucionarne ravnoteže kao vrsta? Ili smo predodređeni da postanemo nešto drugačije — možda nešto još bolje prilagođeno okolišu? Ajmo sada zakoračiti nazad u vremenu do Velikog Praska, prije 14 milijardi godina — Zemlja, Sunčev sustav, prije oko četiri i pol milijardi godina — prvi znakovi proto-života, na Zemlji možda prije tri do četiri milijardi godina — prvi višestanični organizmi, možda prije 800 ili milijardu godina — i onda ljudska vrsta, se konačno pojavila u zadnjih 130.000 godina. U ovom prostranom nedovršenom simfoniju svemira, život na Zemlji je tek kitica; životinjsko carstvo, kao jedan takt; a ljudski život, kao mala nota. To smo bili mi. Također to konstatira zabavni dio ovog govora, nadam se da ste uživali.

Kada sam bio brucoš na fakultetu, išao sam na svoj prvi kolegij iz biologije. Bio sam fasciniran elegancijom i ljepotom biologije. Postao sam zaljubljen u moć evolucije, i zaključio sam nešto vrlo fundamentalno: u većini vremena postojanja života u jednostaničnim organizmima, svaka stanica se jednostavno dijeli, i sva genetička energija te stanice se prenosi na obje stanice kćeri. Ali u trenutku kada se pojave višestanični organizmi, stvari se počinju mjenjati. Javlja se seksualna reprodukcija. I što je vrlo bitno, s uvođenjem seksualne reprodukcije koja prenosi genom, ostatak tijela postaje potrošna roba. Zapravo, mogli bi reći da neizbježna smrt naših tijela ulazi u evolucionarno vrijeme u istom momentu kao i seksualna reprodukcija.

Sada, moram priznati, kada sam bio na fakultetu, mislio sam, ok, seks/smrt, seks/smrt, smrt za seks — činilo se dosta razumno u to vrijeme, ali sa svakom godinom, počeo sam imati sve veće sumnje. Sada razumijem sentiment George-a Burns-a, koji je još uvijek nastupao u Las Vegasu u svojim 90-tim godinama. Jedne večeri netko mu pokuca na vrata hotelske sobe. Otvara vrata. Ispred njega stoji predivna oskudno odjevena djevojka. Ona ga pogleda i kaže, „Ja sam ovdje za super seks.“ „To je u redu,“ kaže George, „Ja ću uzeti juhu.“

Shvatio sam da sam kao liječnik radio prema cilju koji je drugačiji od cilja evolucije — ne nužno kontradiktorni, samo drugačiji. Ja sam pokušavao održati tijelo. Htio sam da ostanemo zdravi. Htio sam vratiti zdravlje kod bolesti. Želio sam da živimo duge i zdrave živote. Evolucija samo želi prenijeti genom na slijedeću generaciju, adaptirajući se i preživljavajući iz generacije u generaciju. S evolucionarnog stajališta, vi i ja smo kao booster rakete dizajnirani kako bi poslali genetički materijal u slijedeći nivo orbite i onda padnemo u more. Mislim da bi svi mogli razumjeti razmišljanje Woody-a Allena kada je rekao, „Ja ne želim postići besmrtnost kroz svoj rad. Ja je želim postići tako da ne umrem.“

Evolucija ne mora nužno preferirati najdugovječnijeg. Niti nužno mora preferirati najvećeg niti najjačeg niti najbržeg, čak niti najpametnijeg. Evolucija preferira ona stvorenja koja su najbolje prilagođena svome okolišu. To je jedini test za preživljavanje i uspijeh. Na dnu oceana, termofilne bakterije mogu preživjeti vrućinu parnog ventila koja bi inače proizvela, da su tamo ribe, sous-vide kuhanu ribu, bezobzira na to, oni su uspjeli to pretvoriti u, za njih, gostoljubiv okoliš.

Što bi to značilo, kada pogledamo nazad na događaje u evoluciji, i kada ponovo pomislimo na mjesto ljudi u evoluciji, pogotovo kada gledamo u budućnost na slijedeću fazu, ja bih rekao da postoje brojne mogućnosti. Prvo, da nećemo evoluirati. Da smo dosegli vrstu ravnoteže. Objašnjenje iza ovoga bi bilo, prvo, da smo kroz medicinu, uspjeli održati mnoge gene koji bi inače bili odabrani za propast i bili uklonjeni iz populacije. Drugo, mi smo kao vrsta promijenili naš okoliš tako da smo ga prilagodili prema sebi samima kao što se mi prilagođavamo njemu. Još uz to, mi imigriramo i cirkuliramo i mješamo se toliko da se ne može više uspostaviti izolacija koja je potrebna da bi se desila evolucija.

Druga mogućnost je da će biti evolucija tradicionalne vrste, prirodna, određena prirodnim silama. Argument za ovo bi bio da kotači evolucije se sporo okreću, ali su neumoljivi. Što se tiće izolacije, kada mi kao vrsta koloniziramo udaljene planete, biti će izolacije i okolišnih promjena koji bi mogli proizvesti evoluciju na prirodan način.

 Ali postoji i treća mogućnost, namamljiva, intrigantna i zastrašujuća mogućnost. Zovem je neo-evolucija — nova evolucija koja nije jednostavno prirodna, nego je vođena i izabrana od nas kao pojedinaca putem odluka koje radimo. Sada, kako bi moglo doći do ovoga? Kako je uopće moguće da bi mi to radili? Uzmite u obzir realnost da danas ljudi, u nekim kulturama, odlučuju o svojemu potomstvu. U nekim kulturama, odlučuju imati više muške nego ženske djece. To nije nužno dobro za društvo, ali je to ono što individualac i obitelj biraju.

Zamislite isto tako, kada bi bilo moguće ne samo da jednostavno izaberete spol svojeg djeteta, nego da i vi u vašem tijelu možete raditi genetička podešavanja koja bi izliječila ili prevenirala bolesti. Što da možete promjeniti gene tako da eliminirate šečernu bolest ili Alzheimer ili reducirate rizik za rak ili eliminirate moždani udar? Da li bi htjeli napraviti te promjene u svojim genima? Ako pogledamo u budućnost, ovakve će promjene biti sve više moguće.

Projekt ljudskog genoma započet je 1990., i trajao je 13 godina. Koštao je 2,7 milijardi dolara. Godinu dana nakon završetka, u 2004., mogli bi napraviti isti posao za 20 milijuna dolara u tri do četiri mjeseca. Danas, možemo imati kompletnu sekvencu od tri milijardi parova baza ljudskog genoma za cijenu od oko 20.000 dolara u vremenskom razdoblju od oko jednog tjedna. Uskoro će biti realnost ljudski genom za 1.000 dolara, i postati će više dostupan svima. Prije samo tjedan dana, nacionalna akademija inžinjerstva je podjelila nagradu Draper Francis-u Arnold-u i Willem-u Stemmer-u, dvjema znanstvenicima koji su samostalno razvili tehnike koje potiču prirodni proces evolucije da radi brže i da pritom dovodi to stvaranja poželjnih proteina na više efikasan način — ovo Frances Arnold naziva „direktna evolucija.“ Prije par godina, nagrada Lasker je bila dodjeljena znanstveniku Shinya-u Yamanaka-u za njegov istaživački rad u kojem je uzeo zrelu kožnu stanicu, fibroblast, i putem manipulacije samo četiri gena, inducirao stanicu da se vrati u pluripotentnu matičnu stanicu — stanica koja ima potencijal postati bilo koja stanica u vašem tijelu.

Ove promjene dolaze. Ista tehnologija koja je proizvela ljudski inzulin u bakteriji može proizvesti viruse koje će ne samo štititi vas od njih samih, već će i inducirati imunost protiv drugih virusa. Vjerovali ili ne, provodi se eksperimentalno istraživanje sa cjepivom protiv gripe koji je proizveden iz stanica biljke duhana. Možete li zamisliti da bi nešto dobro moglo nastati iz duhana?

Ovo je sve danas realnost, i u budućnosti biti će sve više toga moguće. Zamislite onda samo još dvije druge male promjene. Možete mjenjati stanice u svom tijelu, ali što bi bilo da možete mjenjati stanice vaših potomaka? Da možete promjeniti spermu i jajnu stanicu, ili promjeniti novo fertiliziranu jajnu stanicu, i dati vašim potomcima bolju šansu za zdraviji život — eliminirati šećernu bolest, eliminirati hemofiliju, smanjiti rizik za rak? Tko ne želi imati zdraviju djecu? I onda, ta ista analitička tehnologija, taj isti motor znanosti koji može proizvesti promjene za prevenciju bolesti, će isto tako nam omogućiti prisvajanje super-atributa, hiper-mogućnosti — onu bolju memoriju. Zašto ne imati brzu pamet kao Ken Jennings, pogotovo ako je možete povećati sa slijedećom generacijom Watsonova stroja? Zašto ne bi imali brzo reagirajuće mišiće koji vam omogućuju da trčite brže i duže? Zašto ne bi živjeli duže? Ove mogućnosti će biti neodoljive.

A mi smo u poziciji da ih možemo prenijeti na slijedeću generaciju, i možemo prisvojiti atribute koje želimo, pretvorili bi staromodnu evoluciju u neo-evoluciju. Uzeti ćemo proces koji normalno traje možda nekih 100.000 godina, i možemo ga suzbiti na tisuću godina — ili možda čak u slijedećih 100 godina. Ovo su odluke koje će vaši unuci, ili njihovi unuci, imati pred sobom. Hoćemo li koristiti ove odluke kako bi stvorili bolje društvo, koje je uspješnije, koje je više suosjećajno? Ili ćemo selektivno birati različte atribute koje želimo za samo neke od nas a ne za ostale? Hoćemo li stvoriti društvo koje je dosadno i više uniformirano, ili više robusno i svestrano? Ovo su vrste pitanja s kojima ćemo se suočiti.

I najtemeljitije od svega, da li ćemo ikada moći razviti mudrost, i naslijediti mudrost, koja će nam trebati kako bi ove odluke mudro donijeli? Za bolje ili lošije, i prije nego što mislite, ove će odluke biti na nama.

Hvala.

Izvor: Ted konefrencija