Beograd

 

Orlovača te brani od bijesa vjetra.
Spuštam se dole, do Banovog brda.
U svaku ulicu sam ušao, od metra do metra,
Linija oka se spušta do Save i ševrda.

Neko je prošao“ Knezom“, noseći košavu u dlanu,
Lahor jezdi po dlakama, ispod povijenog lakta.
Negdje sa „Kališa“ pritajeno, zora svanu,
Dan je sa noću potpisao najljepša pakta.

Idem sa mosta na most, prelazim,
Rijeke se protežu kao riječi.
Sa obale na drugu obalu, dolazim.
Zeleni Venac, kao da neko u bijelo kreči.

Crna i plava, brineta, probudila se štiklom,
Obilićev venac joj dao studio za zvuk.
Spustila se u noć, nestvarno izniklom,
Kod mosta, Brankovog, ječao je muk.

Dunav se dole igra, ljubi sa Savom,
Širok kao noć, drži je za ruku.
Beograde, djevojku ti zovu Plavom.
I biće plava dok ne potamni u mrku.

Neko je spazio predivnu curu, Adu!
Niste je odavno vidjeli . Lijepa je.
Oblaci je preko kukova kradu,
U njenoj liniji je trava. Stepa je.

Balkanskom sam pustio riječi da tonu,
Negdje dole sam ih uhvatio, jasnom.
Prolazi vječnost, ulazi u sivu zonu,
Uokvirena je krilima, ptičijom basnom.

Zađoh ispod luka vitkog mosta,
Tu se usne spajaju, grizu u grču.
Nikada toga nije bilo dosta,
Dok staklo se lomi, rasipa u srču.

Novi Beograd, Zemun, Blokovi…
Prolazim ulicama punim snova.
U lukama, još se šire dokovi,
Bežaniju nadlijeće nevidljiva sova.

Jasan je dan što se probija sa Avale,
Sa žmarcima mili ukošeni Senjak.
Djevojke su mi sa dlana osmjeh davale,
Zelena je boja što se lije niz Meljak.

Od mosta do mosta i malo duže,
Hodam i gledam kako me grad gleda.
Halapljivo, želja preko lukova puže,
U naručju sam grada koji se svima preda…

Jesi, ipak možda ne vjeruješ, nisi?
Dođi da vidiš, samo se uputi, pođi!
Iako zarobljen u sebe, još uvjek ti si,
Hodaj, bilo kojim putem ali, na Vračar dođi.

Mnogi dolaze da te vide, raširenih ruku,
Noći odzvanjaju po splavu, bjeloj boji si rad.
Svoje strahove svi kače o tvoju kuku,
Kako god te zvali, za mene si- Beo-grad…

 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović