Probuđena …

Sa usana su padale kotrljajuće riječi,
Pretvarajući skakutanje u viku.
Niko nije mogao da te spriječi,
Da dugačku kosu saviješ u kiku.

Lažima si probala proboj, napad,
Svo oružje si pokazala, pucaj!
Ne znaš ti gdje je, ni istok ni zapad,
Kad pronađeš sjever, u njemu grcaj!

Fina si, lijepa si kao lincura kraj kamena,
Ne zaštićena i potpuno mrka, divlja.
Sa linije tvog lijevog, krhkog, ramena,
Iskra gladnog oka postaje sve življa.

Čuješ li noć, kako odzvanja prazna?
Vjerujem da nisi još u dubokom snu?
U tebi se trvu vjerovanja razna,
Snovi se vuku ko olovo po riječnom dnu.

Tu sam ja, samo zagrebi ispod kože.
Iz sumnjivog sklada pružam ti ruke.
Ovu predstavu gledaš iz udobne lože,
Neko od glumaca je bačen na muke!

Dotakoh ti kosu, miris kao da vrišti!
Ej, kćeri, što se voziš na pirotskom tkanju!
Sa Stare planine mladi jastreb pišti,
Planina se odaziva, zove tek probuđenu Vanju…

Krila se spajaju sa nebesko plavom,
Odnekud, vodopad se čuje hukom .
Pod suncem mlataram polupraznom glavom,
U san propadam sa beskrajnom mukom…

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović