Žena na zidu

 

Sjedila si na zidu, pogledom držala nebo,

Haljinu je lahor krotio, ravnao uz kožu.

Dok se si  suncu predala, preplanula, ja sam zebo,

Prekrivajući ćebetom uspavanu  ložu.

Žena na zidu

Šapat mi klizi, po vratu me ježi,

Nekako, kao da se znamo, ženo?

Kroz prste mi ode mrak, bježi,

I usnama te slutim sporo, lijeno.

 

Uhvaćen u primisli, grčevito grebem stijenu,

Parče po parče kida se kamen.

Na ramenu si mi tetovirala svoju sjenu,

Zazidan kao spomenik, stojim na uglu, znamen.

 

Sa zida silaziš niz spiralne  stepenike,

Pružam ti ruku, da se dočekaš na prst.

Okrećeš se! Valjda si umorna od beskrajne vike,

Ta ruka te mazi i pribija na već poboden krst.

 

Haljinu je lahor krotio….

 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović