GRAD BEZ MIRISA
Otputovala je na sedam dana
u daljinu od četiri stotine kilometara
bilo je nužno
nije riječ o izletu
prije puta stan temeljito očistila
neke stvari u podrum spustila
cvijeće kod komšinice prenijela
hrane u frižideru ostavila
plus ono u špajzi
zaželi li se student
doma svoga
za sobom zaključala
Šaro ju je pozdravio
dugim psećim pogledom
pomislila je
da je nekako tužan
možda je bolestan
kao da se oprašta
a sve bi bilo isto
i da nije napravila tako
putovanje traje mjesec i pol
nije riječ o izletu
u kakvu egzotičnu zemlju
ta što će joj veća egzotika
od normalnoga života
koga sada nema
grad u kome boravi
razvlači svoje učmale dane
malo prijepodne
još manje predvečer
tko je bolestan
u kom je dućanu jeftiniji vece papir
badava televizori
kad pred njih sjedaju
oni koji ne razlikuju
televizor od televizije
a poplava nije na daljinski
ne gleda se kroz naočale
za tri de dimenziju
i već je dosadno
večerima zaredom
na svim kanalima
gledati kako nadire
guta ceste dvorišta štale
pentra se kroz vrata
onda čak i kroz prozore
ljude koji se kližu niz krovove
njen grad nije mrtav
samo tako izgleda
a za Šaru ne zna
stigla poruka
da je viđen pred njenim vratima
na četvrtom katu
voda je bila do prvoga
blago Šari
imao je samo tri kata
odonda
nema grada ni na televiziji
nije više vijest
reporteri i mikrofoni
ne umiju prenijeti
nesnošljivi smrad
raspadanja egzotične svakodnevnice
a koga više zanimaju
ljudi sa maskama
u gradu bez podruma
i kome je to važno
što ona može otputovati
u grad koji nije ostavila
i sa propusnicom
na jedno prijepodne
ući u vlastiti stan
možda sada na trećem
ili ipak na četvrtom spratu
nesigurna hoće li je Šaro nanjušiti
po mirisu ili hodu
kad je i jedno i drugo
voda iz grada odnijela
i možda Šaru
u uspomenu rastopila.
Jagoda Kljaić
(Iz upravo objavljene knjige „Vodeni žig – poema o poplavi u dvadeset pjevanja“)