Mećava
Mećava je misao zatrpala snijegom,
Ledenice krckaju, oči guraju vani.
Tijelo se odvuklo sa napaćenim zbijegom,
Gnoj se već razlio po otvorenoj rani.
Mrak me uzjahao i podbada u trk,
Ulica odjekuje od potkovanog đona.
Ulazim u grad potpuno hladan i mrk,
Znajući da ne postoji bezbednosna zona.
Uz jedan prozor slabo svjetlo se penje,
To malo žute je ukrotio slikom led.
U krošnji ostarjelog kestena vjetar stenje,
Dok je mjesec prosipao srebro, kao da je sijed.
Počinjem globalno da se topim i ledim,
Po nekad sam tvrd, po nekad tečan.
Sa mjesecom i sam po malo sijedim,
Sa vjetrom sam i sam po malo vječan.
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović