MEDICINSKE GLJIVE
Od kada se koriste ljekovite gljive i pečurke u tradicionalnoj medicini. Kineska tradicionalna medicina ima najviše znanja o ljekovitim medicinskim gljivama
Pre skoro 500 godina je otac savremene farmacije Paracelzus u svoju formulu za Šveden bitter stavio kao sastojak Agarikon gljivu dugovečnosti. Agarikon (Fomitopsis officinalis) je antički naziv za lekovitu gljivu koja raste na Alpima, a Paracelzus je bio iz Alpskih predela, i koju su nazivali gljiva dugovečnosti.
U medjuvremenu ta medicinska gljiva je otkrivena i u Americi jer i tamo postoji. Medjutim, iako je u srednjem veku smatrana za lekovitu gljivu i lek za dugovečnost, savremena farmacija ju je odbacila i zaboravila. I mi smo se pitali kada smo pravili naš Golden Sweden bitter eliksir dugovečnosti po formuli Paracelzusa, zašto ju je veliki srednjovekovni naučnik stavljao.
Pitali se jesmo ali smo je opet stavljali u zlatni eliksir dugovečnosti jer znamo da stari naučnici nisu sastojke za eliksire stavljali bez smisla i kako im se čini, neki uvid je postojao u tome.
Ljekovite gljive – Crveni Reishi (Ganoderma lucidum) – gljiva dugovečnosti kineskih careva
A onda je pre nekog vremena objavljeno naučno istraživanje u Americi da Agarikon lekovita gljiva ima takva medicinska svojstva da uništava sve poznate opasne viruse – virus gripa, virus svinjskog gripa, Hiv virus, Hepatitis virus. I ekspresno je stavljena pod nadzor Američke države i proglašena za nacionalno blago. To nas je podstaklo da prenesemo jedan interesantan tekst sa sajta koji se ozbiljnije bavi medicinskim i lekovitim gljivama.
Lekovite gljive su prirodni lekovi koji tek trebaju da budu otkriveni. Mi smo srećni da smo jedni od retkih koji ih stavljaju u Golden Sweden Bitter.
UVOD U LJEKOVITE GLJIVE
U prvobitnoj juhi stvaranja života – u praoceanu, prije možda milijardu godina, nalazili su se i preci (jednostaničnih) gljiva. Povijest života na Zemlji u punopravnoj je mjeri i njihova povijest: bez gljiva život ne bi mogao ni nasta(ja)ti, ni održavati se i razvijati. Jedino one i bakterije razgrađuju organske tvari uginulih biljaka i životinja u neorganske. One su, dakle, najstariji ekolozi. Bez njih ne bi bilo ni humusa, plodnog obradivog tla. Kruh naš svagdašnji, vino i pivo, ne bi bili mogući bez gljiva kvasnica. A u našem suvremenom dobu gljive – koje čine treće veliko carstvo života, pored biljnog i životinjskoga – stalno dobijaju na značaju u poljoprivredi, industriji, medicini…
Proizvodnja lijekova u suvremenom svijetu nezamisliva je bez tzv. nižih gljiva, osobito plijesni – od penicilina i mnogih drugih antibiotika nadalje. Nasuprot tome, ljekovitost pojedinih vrsta tzv. viših gljiva, prije svega iz reda Basidiomycetes, kao i mogućnosti njihove medicinske primjene, za službenu farmaciju i medicinu zapadnog svijeta praktično su nepoznata oblast. Dok je fitoterapija, znanstveno preispitana, već odavno priznata, pa čak i opet u modi, mikoterapija – shvaćena u najširem smislu kao iskustvena i znanstveno utemeljena praksa očuvanja ljudskog zdravlja, sprečavanja nastanka i razvoja bolesti, ali i neposrednoga stručnog liječenja gljivama i proizvodima iz gljiva, pogotovo onih bolesti s kojima službena medicinska rutina još ni izdaleka ne uspijeva izaći na kraj (maligne, virusne, kronične…) – još uvijek je suočena s anonimnošću, sumnjom, strahom i nevjericom.
A iza poznavanja i upotrebe ljekovitih svojstava pojedinih vrsta gljiva stoje tisućljetna iskustva tradicionalne medicine, tisuće egzaktnih znanstvenih istraživanja i objavljenih znanstvenih i stručnih radova, stotine patenata, registrirani lijekovi (npr. u Japanu su lentinan i PSK registrirani lijekovi protiv raka još od sredine 80-tih godina i nalaze se po plasmanu među prvih 10 antitumornih preparata na tome tržištu, s prometom od preko 400 milijuna dolara godišnje). Daleko od šarlatanskog negiranja uobičajenih sredstava i metoda znanstvene medicine, mikološki segment tradicionalne medicine i suvremenih znanstvenih istraživanja ozbiljno i odgovorno surađuje i doprinosi borbi za zdraviji i ljudskiji život pojedinca i zajednice.
Gljive sadrže antibiotike, ali i imunostimulanse, tvari djelotvorne protiv tumora i protiv virusa, tvari koje snižavaju kolesterol, sprečavaju začepljenje žila, reguliraju tlak, poboljšavaju krvotok, uravnotežuju razinu šećera u krvi, reguliraju probavu, poboljšavaju rad dišnih organa, djeluju antireumatski i antialergijski, stimuliraju ili smiruju centralni nervni sistem na neškodljiv način, poboljšavaju seksualne funkcije, jačaju fizičku snagu i izdržljivost, usporavaju starenje…
Prastara znanja o tim svojstvima gljiva i tisućljetne tradicije i iskustva njihova korištenja, preispituju i provjeravaju brojne ekipe eminentnih znanstvenika suvremenim istraživačkim metodama bar već pedesetak godina, danas već i upotrebom najsuvremenijih dostignuća visoke tehnologije. Tako se na djelu potvrđuje već poodavna preporuka Svjetske zdravstvene organizacije da se za očuvanje zdravlja koriste sva provjerena medicinska iskustva i metode različitih civilizacija, a ne samo službene medicine Zapada.
Ljekovite gljive i njihova primjena
KINEZI IZ DAVNINE
A te su medicinske tradicije zaista stare. U kineskoj civilizaciji i kulturi gljive, po nekim procjenama, imaju važnu ulogu možda već 7000 godina, a tradicionalana kineska medicina jedna je od najstarijih na svijetu, jer joj je razvoj započeo prije dobrih 5000 godina. Najstariji službeni popis ljekovitih tvari (materia medica) „Shen Nong Ben Cao Jin“, nastao najkasnije između 500. i 1000. godine pr. n. e., ako ne i ranije, temelji se na klasičnim medicinskim i farmakološkim saznanjima prvoga poznatog kineskog cara Shen Nonga iz 29. st. pr. n. e., i u njemu se, među ostalim ljekovitim tvarima, navodi i nekoliko vrsta gljiva (tu je već i obožavana ling zhi, Ganoderma lucidum, čija su izuzetna i mnogostruka svojstva danas već potvrđena golemim nizom egzaktnih istraživanja.)
Poznati starokineski liječnik Tao Hong Jing je krajem stare ere tome popisu dodao još nekoliko vrsta, čija je ljekovitost danas također znanstveno dokazana. U monumentalnom radu Li Shi Chena iz 1578. godine, najslavnijem kineskom djelu materiae medicae „Ben Cao Gang Mu“, na kojem je autor radio 26 godina, da bi obradio gotovo 1900 vrsta životinjskih, biljnih i mineralnih ljekovitih tvari i k tome još preko 8000 recepata – navodi se već 20-tak vrsta ljekovitih gljiva.
Ta su tisućljetna iskustva dva kineska sveučilišna profesora, Liu Bo i Bau Yun-sun, sabrali u knjizi „Fungi pharmacopoeia sinica“, objavljenoj 1980. u SAD, u kojoj prikazuju upotrebu više od 120 vrsta ljekovitih gljiva.
Pet kineskih stručnjaka i znanstvenika (Ying i dr.) objavili su 1987. u Beijingu knjigu „Icons of medicinal fungi of China“, u kojoj su obrađene ravno 272 vrste ljekovitih gljiva.
Zanimljivo je, kao dokaz visokoga stupnja poznavanja i upotrebe gljiva, da su Kinezi već od davnina razvili vještinu uzgoja pojedinih vrsta: So u spisu „Tang Ben Cao“ iz 659. godine navodi da se gljiva Judino uho počela uzgajati već oko 600. godine, dok se zimska panjevčica počinje uzgajati oko 800. godine (Han u spisu iz 1590.).
Danas možda najglasovitija gljiva shiitake (kod Kineza najčešće „siang gu“), Lentinula edodes, počinje se u Kini uzgajati oko 1000. godine, kako navodi još 1313. Wang u „Knjizi o poljodjelstvu“.
Najstariji zapis o iskustvima tradicionalne japanske medicine u liječenju gljivama vezan je uz godinu 199. n. e., kada je japanski car Chuai dobio gljivu shiitake na poklon od jednoga domorodačkog plemena. Tisućgodišnja iskustva Japanaca u upotrebi ljekovitih gljiva sakuplja i proučava Institut za istraživanje gljiva Japana, kojega je još 1936. godine osnovao liječnik Kisaku Mori, a koji je rezultate svog dugogodišnjeg rada u toj oblasti sabrao u klasičnoj knjizi „Mushrooms as Health Foods“, objavljenoj 1974. u Tokiju.
Vrijednost tih i takvih grandioznih medicinskih tradicija dalekoistočnih naroda možda je najbolje izrazio japanski stručnjak za ovo područje Kosai Matsumoto II primjedbom da akademska zapadna medicina ne raspolaže lijekovima koji su u medicinskoj praksi bili provjeravani dvije tisuće godina ili više. Treba imati u vidu i da se tu radi(lo) o populaciji od nekoliko milijardi ljudi.
Zlatni veliki Šveden biter eliksir dugovečnosti – Golden Grosse Schwedenbitter Elixir Ad Vitam Longam
TRADICIJE ZAPADA: STARI GRCI, RIMLJANI …
Ne bi, međutim, bilo pravedno prešutjeti ni medicinsku tradiciju Zapada, iako u njoj upotreba ljekovitih gljiva nije nikad bila tako raširena kao u Aziji. I stari su Grci i Rimljani koristili u liječenju nekoliko vrsta gljiva i taj se trend održao tokom Srednjega vijeka i Renesanse.
Sam Hipokrat, priznati „otac medicine“, na vrhuncu svoga djelovanja oko godine 455 pr. n. e. , spominje upotrebu gljiva u moksi, da bi se stimulirale određene točke u tretmanu kroničnih bubrežnih oboljenja (npr. vodena bolest), što iznenađujuće nalikuje meridijanima i točkama u kineskoj akupunkturi.
Plinije (1. st. n. e.) spominje brojne gljive u svojim spisima, ali je teško utvrditi koje se vrste kriju ispod njegova najčešćeg naziva „Agaricum“. Pretpostavlja se da se najčešće radi o gubi Fomitopsis officinalis, koja se koristila kao panaceja za većinu najznačajnijih bolesti toga doba, pa bi – ako bi bar donekle izdržala test suvremene znanosti – mogla biti prethodnik modernih adaptogena, prirodnih regulatora tjelesnih procesa, koji uravnotežuju djelovanje podsistema ljudskog organizma, sprečavaju razorne efekte stresa, jačaju izdržljivost i imuni sistem.
Dioskorid, liječnik u Neronovoj vojsci sredinom 1. st., autor najkorištenijega djela o ljekovitom bilju svih vremena – „De Materia Medica“, koje je zaista izdržalo probu vremena, jer je bilo smatrano apsolutnim autoritetom preko 1700 godina, glavni je „krivac“ za niski ugled gljiva u europskoj medicinskoj povijesti. On ih je, odražavajući dominantnu svijest antičkoga svijeta, opisao kao općenito teške za probavu i često otrovne, a jedinu je reputaciju kao lijek imala, čini se, gljiva „Agaricon“, tj. spomenuta Fomitopsis officinalis, često zamjenjivana sa sličnim gubama koje također rastu na drveću.
Snažni utjecaj starih Grka proteže se kroz cijeli Srednji vijek i Renesansu, kao što potvrđuje i poznati Gerardov „Herbal“ iz 1633. godine, sastavljen na temelju mnogih „biljara“ koji su mu prethodili. I tako, upotreba ljekovitih gljiva traje na marginama europske i uopće medicine Zapada sve do 20. stoljeća. U zadnjih stotinjak godina, već u sklopu stručnih i znanstvenih verifikacija, poznavanju ljekovitih gljiva poseban doprinos daju Istočni Europljani, osobito Rusi, što se nedovoljno uvažava i slabo je poznato, donekle s izuzetkom upotrebe „čage“ (Inonotus obliquus) u liječenju raka.
ZNANSTVENE PROVJERE I PRIMJENA
Iskustva i znanja tradicionalne medicine o svojstvima i upotrebi ljekovitih gljiva u zadnjih se 50-tak godina sistematski provjeravaju strogo znanstvenim metodama: koje su aktivne tvari u gljivama, kako djeluju, koji im je kemijski sastav, istražuje se na pokusnim životinjama i kulturama ljudskih stanica, provode se klinička istraživanja.
U tome prednjače Japanci, ali velik je i udio Kineza (iako su rezultati teže dostupni), no sudjeluju i Korejanci, Rusi i drugi, uključujući i zapadne znanstvenike, prvenstveno Amerikance. Riječ je o istraživačima koji djeluju u institucijama kao što su Nacionalni centar za rak u Tokiju i vodeća japanska sveučilišta (istraživanja obično financiraju japanska ministarstva znanosti i obrazovanja, kao i Agencija za znanost i tehnologiju Japana), Kineska akademija znanosti (njen Botanički institut i dr.), Akademija tradicionalne kineske medicine, Zavod za ispitivanje lijekova i proizvoda živog porijekla, poznata kineska sveučilišta u NR Kini, Hong Kongu i na Tajvanu, zatim Nacionalni institut za rak SAD i neka američka sveučilišta, itd. Rezultati se objavljuju u eminentnim svjetskim časopisima iz oblasti medicine (onkologije, imunologije, virusologije…), farmacije, biologije i biotehnologije.
Podaci o istraživanjima ljekovitih gljiva pohranjuju se u vodećim svjetskim bazama podataka (npr. „Medline“), a isto tako i brojni patentni spisi. Sumnjičavci se jednostavno mogu na Internetu sami uvjeriti u golemi opseg ove oblasti – dovoljno je velikim pretraživačima zadati npr. termin „healing mushrooms“ ili naziv neke od značajnih vrsta.
Najilustrativniji je možda jedan pregledni članak o antitumornim i antiviralnim tvarima iz gljiva, čiji su autori Shung Chang Jong i Richard Donovick. Prvi autor je iz Američke zbirke tipskih kultura, vodeće svjetske banke mikroorganizama, stanica, gena i staničnih proizvoda, osnovane još 1925. godine, uključene u djelovanje svjetskih organizacija od UNESCO-a i Svjetske zdravstvene organizacije nadalje, u koju su udružene sve najznačajnije američke i neke kanadske organizacije iz raznih grana znanosti o životu (biologije, biokemije, imunologije, mikrobiologije, genetike, farmacije, mikologije…), a koja je npr. 1992. raspolagala s više od 55 000 sojeva algi, bakterija, gljiva i kvasaca, životinjskih i biljnih virusa, biljnih i životinjskih stanica, kloniranih gena i banki gena, sjemena itd.; drugi je autor iz sektora za razvojne terapeutske programe Nacionalnog instituta za rak.
Ta su dva autoriteta nabrojili više od 420 vrsta gljiva (uključujući i jednostanične) za koje je dokazano da proizvode antitumorne i antiviralne tvari, a valja primijetiti da čak ni taj popis nije potpun.
Preparati iz ljekovitih gljiva proizvode se i koriste u suvremenoj medicinskoj praksi u Kini, Japanu i obje Koreje, a sve više i u SAD. Javnosti nije dovoljno poznato da se, iako u još skromnim razmjerima, proizvode i kod nas u Hrvatskoj, što je istodobno i prvi put u Europi.
O sadašnjem značaju i perspektivama jasno govori i pred nekoliko godina održana strateška međunarodna konferencija o biologiji gljiva, proizvodnji gljiva i proizvoda iz gljiva, u organizaciji Organizacije UN za obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO) i Biološkog odsjeka Kineskog sveučilišta u Hong Kongu, na kojoj su sudjelovali praktično svi vodeći svjetski mikolozi i na kojoj je tema „Prehrambena i medicinska svojstva gljiva“ bila jedno od 5 osnovnih područja rada toga skupa.
Što, dakle, mogu ljekovite gljive pomoći u prevenciji i liječenju raka? Mogu li pomoći u borbi s HIV-om/AIDS-om odnosno sidom? A s drugim virusnim infekcijama – od prehlade do herpesa i hepatitisa? Mogu li spriječiti ili ublažiti bolesti srca i krvnih žila? Pomoći u prevenciji ili uspješnoj regulaciji šećerne bolesti? Ojačati imunitet? Usporiti i odgoditi starenje? Kratak, ali svakako nedovoljan odgovor glasi: „Mogu sve to i još štošta drugo!“.
Dr. Ivan Jakopović