Film Bit ćemo prvaci svijeta – piše Zoran Čutura

Ponovo počinjem pisati tekst a da ne znam kuda će me tok misli odvesti… No, nakon zagrebačke premijere filma Bit ćemo prvaci svijeta, koji je i na redovitom repertoaru, moram nešto o tome napisati, osjećam potrebu. Silno me zanima kakav će biti odaziv hrvatskih gledatelja, jer je riječ o vremenu koje mi u Hrvatskoj u pravilu pokušavamo prebrisati kao da nikad nije ni postojalo, ne držeći se one prastare „povijest je učiteljica života“.

Scena iz film Bit ćemo prvaci svijeta – košarkaška reprezentacija Jugoslavije

S dva klika mišem saznat ćete o čemu se u filmu radi, ali čisto zbog boljeg razumijevanja moram evidentirati: Bit ćemo prvaci svijeta je priča o nastanku sjajne košarke (vjerojatno najboljeg jugoslavenskog proizvoda svih vremena) na ovim prostorima, od samih početaka ranih pedesetih, do osvajanja prve zlatne medalje ikada na Svjetskom prvenstvu u Ljubljani 1970. godine, ispričana kroz vizuru četiri košarkaška pionira i vizionara, četiri beogradska mladića – pa potom i gospodina – Nebojše Popovića, Aleksandra Ace Nikolića, Borislava Bore Stankovića i Radomira Šapera.

Bit ćemo prvaci svijeta je srpski film iz 2015. godine u režiji Darka Bajića, a po scenariju koji su napisali Gordan Mihić i Nebojša Romčević po ideji Zvonimira Šimuneca. Bićemo prvaci sveta je priča o četiri pionira koji su osnovali Jugoslovensku školu košarke i koji su zaslužni za razvoj ovog sporta u Evropi – Nebojša Popović (glumi Strahinja Blažić), Borisav Stanković (glumi Aleksandar Radojičić), Radomir Šaper (glumi Miloš Biković) i Aleksandar Nikolić (glumi Marko Janketić)

Odgojen sam – i sportski i civilizacijski – u vremenu u kojem su se prethodnici poštovali, pa tako i ja silno poštujem ljude koji su mi, posredno, omogućili da se i ja bavim košarkom na najvišoj mogućoj razini. Imao sam privilegiju osobno upoznati sve ili veliku većinu protagonista filma, osjećao sam i osjećam ogromno poštovanje prema onome što su radili i prema načinu na koji su to radili. Svi su oni bili i ostali velika gospoda, od nekadašnjeg prvog čovjeka Svjetske košarkaške asocijacije Bore Stankovića, preko Ranka Žeravice, do Nikole Plećaša. Baš sam po premijeri zagrlio Nikolu, Svetog Nikolu, bilo mi je posebno toplo oko srca, jer mislim da je, izlazeći na podij pred prepunim gledalištem najveće dvorane u Areni, i dobio neku posebnu i potrebnu satisfakciju. Usput budi rečeno, glumac koji ga utjelovljuje u filmu Goran Bogdan nevjerojatno mu sliči…

Košarka u svakom domu

Osobno se, naravno, samih košarkaških početaka ne mogu sjećati, a dotičnog SP-a sjećam se utoliko što sam sebe u „flashevima“ vidim kako ga gledam na crno-bijelom televizoru kod bake, dok dio ekrana pokriva pleteni milje. S osam godina nisam mogao znati koliko je važno to što se tada događalo, ali sam vrlo brzo, i sam počinjući igrati košarku, pohvatao konce.

Vrijeme mog odrastanja bilo je ujedno i vrijeme velike košarkaške ekspanzije – svake je subote u 17.00 sati na programu bio prijenos neke utakmice, jednom iz Čačka, drugi put iz Rijeke, treći iz Beograda… Tko god je to osmislio, svaka mu čast – napravio je fenomenalan posao i uveo je košarku u svaki dom tadašnje Jugoslavije.

Film Bit ćemo prvaci svijeta govori o stvaranju i usponu jugoslovenske košarke, te o Svetskom prvenstvu u košarci 1970. u Ljubljani i finalnom meču između timova Jugoslavije i Sjedinjenih Američkih Država.

O povijesnoj točnosti priče, rekoh već, ne mogu diskutirati, ali vjerojatno nije ni previše važno odgovaraju li svi detalji pravim istinama, jer je film romansirana stvarnost… A film o sportu, prema mom skromnom mišljenju, dramatičnošću nikada ne može dostići sami sport. Uvijek su mi išli na živce filmovi u kojima lopta usporeno leti prema košu dok semafor u pozadini isto tako usporeno otkucava sekunde unatrag. A dečko koji je tu posljednju loptu uputio prema košu ima neku stravičnu socijalnu ili nesretnu ljubavnu priču iza sebe, što bi se ono reklo – luzer je, ali taj će mu šut promijeniti život. Mogu se sjetiti samo jednog filma o sportu koji me fascinirao – Razjareni bik Martina Scorsesea, sa svim onim ludostima i transformacijama Roberta De Nira u ulozi Jakea LaMotte, meni je u top 10 svih vremena. Poanta – Bit ćemo prvaci svijeta je šarmantna i nepretenciozna priča o nekim vremenima koja su nepovratno prošla i nikad se više neće vratiti.

I tu onda dolazimo do određenih problema iz naše, hrvatske perspektive, i do mog posebnog zanimanja za odziv gledatelja. Mislim da u Hrvatskoj, žao mi je, ne postoji nitko tko će sa zadovoljstvom i trncima niz kičmu ići gledati film u čijim se katarzičnim trenucima zborno pjeva Hej Slaveni i skandira se Ju-go-slavija-ju-go-slavija… Sorry, ali to je ovdje „pec-pec“, „ne to raditi“… Bez obzira na to što je riječ o dijelu zajedničke povijesti, i to onom slavnom dijelu te povijesti. Bez obzira na to što se, uz malo drugačiji tijek povijesti, moglo skandirati i Au-stro-ugar-ska-au-stro-ugar-ska… pa takvo skandiranje možda ne bi bilo baš toliko iritantno. To je tako i točka. I tako će biti još jako dugo. Možda i zauvijek.

Veći, bolji, ljepši i uspješniji

Moja je supruga, kao i sve supruge ovog svijeta, povremeno izuzetno lucidna. S posebnim naglaskom na riječ „povremeno“. U nultoj minuti filma mi je šapnula: „Neće nas, valjda, opet maltretirati s onim da smo nekada bili veći, bolji, ljepši i uspješniji…“ I, naravno, bila je u pravu. To je zamka koju niti jedan autor niti jednog regionalnog filma koji se bavi nekim prošlim vremenima – pričao on o košarci, glazbi, hrani, turizmu ili nečem desetom – ne može izbjeći. A to je nešto što mi ovdje u Hrvatskoj baš i ne volimo čuti. Za što smo se onda, za-Boga miloga, borili? Da bismo bili mali, loši, ružni i neuspješni? Jedan film – ni ovaj, ni bilo koji drugi – neće promijeniti percepciju koju je izazvalo sustavno četvrtstoljetno (zar već?) ispiranje mozgova, nema šanse.

Učinilo mi se i da pljesak po završetku projekcije nije bio baš nešto, učinilo mi se da je u tom pljesku bilo više kurtoazije nego iskrenosti. Možda griješim, ali kad se sjetim da sam tijekom nekih drugih i dugih pljeskova na drugim premijerama filmova znao nazvati prijatelje glumce koji nisu mogli biti tu, kako bi se sami uvjerili u reakciju publike… Mislim da sam dobro procijenio.

 Centralni događaj i tema filma Bit ćemo prvaci sveta je finalna utakmica na Svetskom prvenstvu u Ljubljani , 1970. godine, između timova Jugoslavije i Sjedinjenih Američkih Država, kada je SFR Jugoslavija osvojila zlatnu medalju i postala prvak svijeta.

Nisam član nikakve stranke i partije, ne zastupam nikakav lobi, udrugu, interesnu skupinu i ono što ću pri kraju napisati samo je i isključivo moje. Bilo mi je drago vidjeti film na koji sam na civiliziran način pozvan kao bivši košarkaš, čak sam i dao neke brojeve telefona mladom ženskom glasu koji me inicijalno kontaktirao. Bilo mi je ugodno vidjeti drage mi ljude, malo s njima porazgovarati, bilo mi je drago zagrliti Svetog Nikolu i Sergeja Trifunovića. Bilo mi je drago prisjetiti se nekih likova s kojima su mi se svojedobno ukrstili (ili ukrštali) životni putevi, sam sa sobom sam još jednom odao počast onima među njima koji više nisu s nama. I silno mi je žao što nikome s kime se družim ne mogu preporučiti da ode pogledati Bit ćemo prvaci svijeta – jednostavno mi manjka argumenata. Pa makar više nikad ne dobio pozivnicu za neku filmsku premijeru.

Zoran Čutura

Zoran Čutura je poznati bivši košarkaš. Ekonomista je po zanimanju, a trenutno je zaposlen kao novinar, s petnaestogodišnjim stažem u različitim hrvatskim medijima. Košarkašku karijeru je počeo u tadašnjoj Industromontaži (sada Zrinjevac), pa onda bio u zlatnoj generaciji Cibone i u Splitu, uz više od sto nastupa za reprezentaciju SFRJ-a. Vlasnik je mnogih titula i medalja.

Izvor: Al Jazeera