Ero s onoga svijeta

 

ERO S ONOGA SVIJETA

Narodna srpska pripovetka

 

Kopao Turčin s Turkinjom kukuruze, pa na podne otide Turčin da prepne i da napoji konja, a Turkinja ostane odmarajući se u hladu. Utom udari odnekud Ero:

— Pomozi Bog, kado!

— Bog ti pomogao, kmete! A odakle si ti kmete?

— Ja sam, kado, s onoga svijeta.

— Je li, Boga ti, a nijesi li viđeo tamo moga Muju, koji je umro prije nekoliko mjeseci?

— O, kako ga ne bih viđeo! On je moj prvi komšija.

— Pa kako je, Boga ti, kako živi?

— Hvala Bogu, zdravo je, ali se, bogme, dosta muči bez ašluka. Nema za što da kupi duvana, niti ima čim da plati kavu u društvu.

— A hoćeš li ti opet natrag? Ne bi li mu mogao ponijeti, da mu pošljem malo ašluka?

— Bi, zašto ne bi, ja idem sad upravo tamo.

Onda Turkinja otrči tamo đe joj se muž bio skinuo od vrućine, te uzme kesu s novcima, i što gođ bude novaca u njoj, da Eri da ponese Muji. Ero dokopa novce, pa metne u njedra, pa bježi uz potok. Tek što Ero zamakne uz potok, al̓ eto ti Turčina đe vodi konja da napoji, a Turkinja te preda njega:

— Da vidiš, moj čovječe! Tuda sad prođe jedan kmet s onoga svijeta, pa kaže za našega Muju da se muči bez ašluka: nema za što da kupi duvana, niti ima čim da plati kavu u društvu, te sam mu ja dala ono novaca što je bilo u tvojoj kesi, da mu ponese.

A Turčin:

— Pa kud ode? Kud ode?

A kad mu žena kaže da je otišao uz potok, onda on brže-bolje skoči na gola konja, pa poćeraj uz potok. Kad se obazre Ero i vidi Turčina đe trči za njim, a on onda bježi! Kad dođe pod brdom u jednu vodenicu, a on utrči unutra, pa poviče vodeničaru:

— Bježi, jadna ti majka! Eto Turčina da te posiječe, već daj meni tvoju kapu, a na tebi moju, pa bježi uz brdo tuda oko vodenice.

Vodeničar, videći Turčina đe trči na konju, poplaši se, i ne imajući kad pitati zašto će i kroz što da ga posiječe, da Eri svoju kapu a Erinu baci na glavu, pa iznad vodenice bježi uz brdo. Ero metne vodeničarevu kapu na glavu, pa još uzme malo brašna te se pospe i načini se pravi vodeničar. Utom i Turčin dotrči pred vodenicu, pa sjaše s konja i uleti u vodenicu:

— Kamo, more, taki i taki čovjek, što je sad tu ušao u vodenicu?

A Ero mu kaže:

— Eno ga, vidiš, đe uteče uz brdo.

Onda Turčin:

— Drži mi, more, konja.

Ero uzme konja, a Turčin uz brdo za vodeničarom ovamo-onamo po bukviku. Kad ga već stigne i uhvati, a on:

— Kamo novci što si prevario moju ženu, te uzeo da poneseš Muji na oni svijet?

Vodeničar se stane krstiti i snebivati:

— Bog s tobom, gospodaru! Ja niti sam viđeo tvoje žene, ni Muje, ni novaca.

I tako im prođe čitavo pô sata, dok se osvijeste i vide šta je. Onda Turčin potrči na vrat na nos k vodenici; kad tamo, ali hoćeš! Ero uzjahao konja, pa otišao bez traga, a Turčin savije šipke, pa pješice k ženi. Kad ga žena opazi bez konja, a ona poviče:

— Kamo, čovječe, šta uradi?

Veli (tamo njoj mater!):

— Ti si mu poslala novaca da kupi kave i duvana, a ja sam mu poslao i konja, da ne ide pješice.