Bogorodica Trojeručica – Simo Matavulj

 

BOGORODICA TROJERUČICA

Pripovetka koju je napisao dalmatinac Simo Matavulj (1852-1908)

.

Margarita, Jelena i Slavko ostadoše na krovu dok je lađa plovila preko zatona. Sve troje ćutke gledahu kako se odmiče gradić Rebenik, odakle bjehu rodom. Prva progovori stara Margarita.

– Bože moj, da nam je ko juče u ovo doba rekao da ćemo sad biti na moru! Da nam je ko rekao da ćemo u Trstu božićovati.

Jelena, mlada djevojka, briznu u plač i reče:

– Oh, jadan mi Božić!…. jadna moja mama!

Slavko, ličan mladić, zagleda se u nebo, koje nad morem bješe obrubljeno tamninom. Mnoštvo galebova lećaše nisko nad površinom.

Dođe činovnik da kupi bilete. Uzev ih od Margarite, reče: „Izvolite u drugu klasu“.

Mladić i djevojka zgledaše se. Jelena uze od činovnika bilete, dade ih Slavku i reče:

– Molim vas, doplatite za prvo mjesto. Zašto ste to učinili, tetka, znajući da ja…

Ali Margarita istrgne ih Slavku govoreći:

– Kad prijeđeš prvu stanicu, zamijenićemo ih!…

Slavko otšeta na krov trećega mjesta, gdje se nalazila šarena gomila, kao obično duž dalmatinskih obala. Na zaklonu trapa, dva Arnauta, podvili noge, puše i budni sanjaju, – prave dvije slike toliko opjevanih „barbareza“ što su u staro vrijeme pljenili blago i djevojke po srpskom primorju. Iza njih, polijegalo njekoliko vojnika, pokrivenih šinjelima. Uz bočinu, između dvojice žandara, sjedi okovan čovjek. Podalje, gomila brđana, ljudi i žena, u živopisnoj nošnji, ali većinom dronjavih. To bjehu zacijelo učesnici u suđenju onome krivcu.

Kad se Slavko vrati ka Margariti i Jeleni, zateče ih u društvu s trećom.

Njeka sredovječna gospođa, u crnim, svilenim haljinama, sa debelom zlatnom verižicom oko vrata, sa silesijom zlatnog prstenja, sjela prema Margariti, drži psetance na krilu i priča svoja stradanja prošle noći. Govoraše talijanski, sa akcentom naših ostrvljana, miješajući srpske riječi, a najčešće uzvik: „Jo, duso moja!“ Do nje je sjedio mlad čovjek, plave bradice, obrijanih brkova, – a taj, i krojem odijela i pokretima, hoćaše da se o njemu misli e je Inglez! Bješe njeki trgovački agent iz Trsta. Bezobrazno je gledao Jelenu i upadao u riječ ženama, smijući se sam svojim dosjetkama. Podalje sjeđahu dva jezuite i čitahu molitve iz „Brevijara“. Najzad, jedan uzeti gospodin, još mlad i krupan, zagrlio svoga slugu pa šetuka po krovu. To bjehu putnici prvoga mjesta.

Jelena sa izrazom dosade ustade i pođe Slavku, te se skloniše do krmilara.

Sunce je jako grijalo, oblaci bjehu se zgrnuli svi u jednu golemu guku, koja lebđaše na nebu u pravcu kojim će lađa skrenuti. Jelena svrati Slavkovu pažnju na čudnu pojavu:

– Pogledajte! Ovako što nijesam nikad vidjela! Oblak je kao kakav lijevak, kome je širina nama okrenuta, a grlić kao da je otišao u bestrv! I, pazite, kako se obrće onaj veliki otvor pa guta druge oblačiće, – uprav upadaju mu sami u ždrijelo!

– To i jest đavo, što se ono gorje obrće! – reče krmilar.

U jedan mah čovjek njeki, na kljunu lađe, privuče njegovu pažnju. Bješe visok, a nješto pričaše gomilici mrnara, razmahujući rukama. Pa se primače vojnicima, pa seljacima, pa Arnautima i najposlije ka žandarima. Svakome je taj ponješto progovorio i uvijek je prstima dohvatao kapu. Najzad se pope uza stube, na krov prvoga mjesta.

Bješe starac dugih obraza, potpuno krezub, te mu se šiljasta brada i orlujski nos gotovo sastavljahu. Pod gustim obrvama sijevahu crne oči. Na glavi mu bješe crna svilena kapa sa zlatom izvezenim kolutićima na tjemenu, kakve nose stari Bokelji. Dugačak vrat, bješe snop debelih žila; kaput do koljena višaše na njemu kao na kosturu; široke pantalone zvonjahu oko njegovih predugačkih cjevanica. Na kažiprstu imao je zlatan prsten sa četvrtastom pločicom. Kaogod što mu oči i nos napominjahu grabljivu pticu, tako mu i šake ličahu na kandže…

Starac se ustavi iza prečage i stade posmatrati nebo. Poslije njekoliko trenutaka, on odmahnu glavom, pa, trljajući ruke, uputi se ka gospodi. Najprije se pokloni jezuitima, pa ostalima što sjeđahu, dodirujući srednjim prstima kapu i govoreći:

– Bo’đorno, sinjori, ala kumpanija! Bo’đorno, bo’đorno! Vento fresketo, bora borin, a gavoramo baherin! Bo’đorno, sinjori! (Dobar dan, gospodo i družino! Imaćemo friška vjetra, bure i burice i biće pomalo poigravanja.)

– O, barba Ivo, bona levada! – dočeka ga onaj… Inglez“. (Čiča Ivo, zdrav ustao!) Pa jeste li se odmorili, barba-Ivo? a šta ćemo s ribom? Hoćemo li nastaviti pogodbu, a?

– Bo’đorno, mladiću! – reče Ivo, zadržavši pogled na zlatnoj verižici debele gospođe… – Jesam se odmorio. A koliko treba staru čovjeku da se odmori, gospodine moj? Sedamdeset i pet je odzvonilo na naš Ivanjdan, a to je trinaest dana poslije vašega. A što se vi rugate mojoj trgovini, to nije lijepo od vas. Je li tako, moja dobra gospođo? (obrati se Margariti). Svak trguje onim čim može. Je li tako, čestita gospođo? (okrete se debeloj). I suha riba treba nekome, jer svak ne može jesti sveže. A? Šta vi na to velite? Evo časni oci mole se bogu, mole, mole, pa kad dođe vrijeme, i oni jedu, i još kako slatko!…

Debela gospođa, Margarita i jezuite osmijehnuše se. A pošto Ivu kanda glavni zadatak bješe da svakoga promotri i da mu svak čuje izbliže glas, on se uputi ka Slavku i Jeleni, sa svojim vječitim: „Bo’đorno.“

– Vi ste Bokelj? – zapita ga Slavko.

– Jesmo, šjor, od Kotora, ne baš iz Kotora, nego od kotorskijeh strana. A vi ste Dalmatinac?

– Da. Putujete li u Trst?

– Može biti, a može biti i bliže… znate, kao sirotinja malo trgovinice, malo onako… A gospođica je vaša sestra?

– Nije. Iz istoga smo mjesta, iz Rebenika.

– Bog da je poživi i utješi, jer je nješto brižna… Vi ste trgovac, doista? Vi razumijete muku i nevolju, ali dogodi se tako da čovjek mora putovati pred sami Božić, pa bio bogat, ili siromah… Gospođica je veoma tužna, ali bog će pomoći. Treba se bogu moliti, dijete!… Zlo se vrijeme sprema ali, ko zna, može i prebaciti. Baš ću otići gorje da čujem šta kapetani misle.

A vi ste Srblji, čini mi se?

– Jesmo. Dakle, vi trgujete ribom?

– I ja sam čistjejši Srb od starine. Vo imja oca i sina i svjatoga duha, amin! Ovo je pravi krst. Je-li-te, gospođice? Dašto! Poklanjajusja krestu tvojemu, Hriste! Poklanjaju sja, poklanjaju sja!… Ja, što pitate da li trgujem ribom, to, znate, tu ima i šale! Ali opet neuljudna je šala onoga Latinina, što je obrijao brke, jer on, kao mladić, mogao bi pomišljati da bih mu ja mogao biti đed! A, bora mi, i svijeta sam obišao poviše no on! – Pa dodade njeku grčku rečenicu i otide.

Agenat pričaše o starcu ovo:

– Barba Ivo trguje suhom crnogorskom ribom, to jest, nosi vreću, dvije ukljeva, pa će to prodati, pa će kupiti, recimo, oraha ili buharice, ili dasaka, ili, ili… što god hoćete, što god možete zamisliti, pa će to preprodavati. I u svako doba godine, i u svima pristaništima i po našim i po Levantu, može se desiti da ga nađete. Ja ga poznajem ima desetak godina i viđao sam ga svuda. Gradi se prost, ali je prepreden! Još se prikazuje kao isposnik i veliki bogomoljac. To je jedan od onih što putuju drugom klasom plativši polovinu treće, što mogu živjeti od Budve do Trsta o kori hljeba, ili o tuđem računu…

– E, baš mi nije milo s takvim putovati! – veli debela gospođa. – Taki privlače rđavo vrijeme, duso moja!

Agenat nastavi:

– Priča se za njega da je vjedogonja. Ne šalim se! Čuvajte se, ne upuštajte se s njim u razgovor, jer bi mogao doznati sve tajne vašega srca! A osobito treba da ga se čuvaju djevojke, – dodade pogledavši Jelenu, koja se okrete ka Slavku, rekavši:

– Bože, kako su ljudi većinom prazni i dosadni.

– Pa tako ti je, – veli Slavko. – Ja se odavno držim pravila da se na brodu ne družim s nepoznatima. Šta me mogu zanimati ljudske sitnice pred ovakim veličanstvom prirode. Ova beskrajnost vode i vazduha snaži me, naknađuje mi tjeskobu Rebenika… Osjećam kako mi vjetar ispira cijelu dušu, kako mi misli postaju uzvišenije. Doduše, osjećam i ništavilo svoje i svega pred svesiljem prirode, ali to mi je ugodno.

Barba Ivo penjaše se uza stube, što vode na uzvišicu, gdje bjehu kapetani i pilot. Ovaj izađe na susret starcu i poče ta vraćati, ali uporni starac, jednako klanjajući se kapetanima, prođe mimo njih, nasloni se leđima na branik i prekrsti ruke.

– Čudna starog đavola – reče Slavko. – Kad je sad ovako živolazan i nemiran, kakav li je istom bio u mladosti! Jesi li zapazila kakav je diplomata? Ti ga pitaš jedno, a on ti odgovara drugo, a dotle sprema odgovor na ono prvo: i onda umije svratiti govor na što on hoće, umije i iskušati čovjeka i sve to tako vješto, da se poslije sjetiš.

– Mene nije iskušao, a ipak je pogodio da sam sjetna. Pa onda, više mi je kazao pogledom, nego riječima! Strah me je od toga starca, a ipak bih ga rado slušala.

– Ne treba čovjeku nikakve proročke moći, pa da odmah vidi e si zabrinuta i tužna. Uostalom, i ja mislim da njegovo pričanje može zanimati…

Lađa okrenu uz vjetar, koji zazvižda kroz katarke i odmah se vali počeše lomiti o bokove. Ona crna pjega na nebu, za tinji čas, raskoluta se naširoko i kao da se spusti…

Sa svih strana začu se vapaj i kuknjava od morske bolesti. U gomilici gospode najprije nasta metež, ta se zbiše jedno uz drugo.

Slavko i Jelena potrčaše ka Margariti, koja se previjaše. Debela gospođa poblijedi i zamliječi očima. Mlađi jezuita prekinu molitve, a trebnik pritisnu na želudac. Sluzi i uzetom gospodinu takođe pozli…

Brod se naglo prope, te se pokretne stvari otkoturaše na protivnu stranu. Stade škripa i zveka drvarije i gvožđarije po brodu, stade drhat užeta i jedara.

Lađa zaroni prednjim dijelom, a zadnji joj se diže tako visoko u vazduh da su golemi točkovi neiskazanom brzinom zvrjali u praznini! Dim se povi na protivnu stranu, a zatim pođoše i sve kretljive stvari. Golemi val prebi se o bočinu, pa se rasprska po krovu…

– Vodite me, duso moja! – zavapi debela gospođa… – U salon! duso moja!… Ah, oče, pomolite se bogu!…

– Đezu i Marija! – reče stariji jezuita, krsteći se.

Margarita, uzeti gospodin i sluga njegov takođe se previjahu. Slavko, Jelena i agenat pridržavahu bolesnike, čekajući da se lađa malo smiri, pa da ih odvedu pod krov. Ali ona crnina kao da sve većma vri, lađa sve većma „cijepa“, te agenat dozva poslužitelje, koji uzeše pod ruke najprije debelu ženu, koja pokaza rukom na „ponat“, gde stojaše Bokelj Ivo, te ona viknu:

– Ah, eno ga gore, duso moja!… Šta će on gore!… Vjerujte da on čini zlo vrijeme!

Svi pogledaše na ponat.

Četari čovjeka navrstala; se uz branik, trojica u mrnarskim ogrtačima, a četvrti, barba Ivo, ukrućen, prekrštenijeh ruku. Kad lađa zaroni kljunom, nijedan se od njih ne pomače, niti se prihvati rukom za šipku, nego kao da bijahu drveni i usađeni, stajahu dupke.

– Ah, prokleti Juda! – viknu debela. – Šta će on gore!? Gonite ga odande! Recite kapetanu da ga baci u more! Ah, duso moja, da mi ga je ščepati!…

Poslužitelji je najposlije odvedoše, a za njom sve ostale sjem Jelene, koju odvede Slavko.

O6je se skloniše u žensko odjeljenje, a debela gospođa leže u salonu.

Slavko nije mogao izdržati pod krovom, te se vrati gore, gdje prisloni stolicu uza „spiralj“, a nogama se odupre o stupčić, oko koga se vezuju konopi. Tako sjedeći, dizao se i spuštao, čas glavom, čas nogama. More zapljuskivaše po okrajcima krova… Mladić zaklopi oči. Stotine glasova prodirahu mu uši, – činjaše mu se da sluša glasove mučenika, što se nadmeću koji će se više izjadati. I brod mu se učini kao živi stvor, kojega nagone da ide protiv vala i vjetra, te ječi od muka.

Odjednom začu kraj sebe drukčije glasove, te otvori oči, i kako li se začudi kad vidje pored sebe Jelenu i Iva. Starac jednom rukom držaše djevojku, a drugom namještaše stolicu. Jelena, bez kapi krvi u licu, gotovo da padne u nesvijest. Slavko skoči, te je posadiše na njegovo mjesto.

– Tako! – reče Ivo. – Ne bih vas karao najzad, što ste izašli na ariju. Bolje je ovdje! Kaže meni pilot da je njeka ženska izašla ozdo, pa ne može, veli, naprijed. Pogledah, kad li ova naša gospođica. o – o, velju ja, neću ja nju ostaviti, te, brže bolje, siđoh i pomoću božjom privedoh je ovđena.

I starac se vrati na uzvišicu i preuze pređašnji položaj fantastičnoga kipa, koji se ukrućen klatari!

Njih dvoje ostaše ćutke. Tako je trajalo. Mjesto da stignu na prvu stanicu oko tri časa poslije podne, stigoše u deset noću!

Sa obale kroz pomrčinu, začu se glas:

– Telegram za gospođicu Jelenu Rajkovića.

– O, bože! – ciknu Jelena, trčeći ka ulasku. – Ja sam Jelena Rajković! Dajte brzo!

Dokle tražahu svjetlosti, Slavko joj kaza da je on prije polaska (žicom tražio izvješće od oca joj na prvu stanicu. Pa stavši kod fenjera, uze od nje depešu i pošto je preleti očima pročita glasno: „Od sinoć materi bolje. Profesori daju dobro nadanje“…

– O, bože, hvala ti! – viknu Jelena, pa se prekrsti i obori glavu da očita molitvu. Ivo Bokelj nađe se do nje i reče:

– Tako, dijete, tako! Neka vam je uvijek prva misao na boga, – pa bilo u radosti, ili u žalosti! Ko će pomoći, ako ne bog, a opet ko će kao on!

Jelena mu pruži ruku i ispriča:

– To je, znate, moja mati koja leži bolesna u Trstu. I od sinoć joj je bolje, – sinoć, kad sam već izgubila nadanje… o, bože, dobri bože, pomozi!

– A ko zna? može biti e ste se sinoć najvruće molili bogu za vašu mamu, gospodična, – veli Ivo.

Jelena pođe s njim, govoreći na pretrg:

– To je baš istina… A kako vi to znate?… Ali nemojte mi ničega govoriti. Hajdemo tetki Margariti. Griješna sam, ja nju i zaboravih – moju dobru teticu. o, kako će se i ona obradovati…

Margarita iznurena i žuta, kao da je odavno bolovala, dođe u salon. I njeno se lice preobrazi od radosti kad joj djevojka dade telegram. Ivo se skloni u kut, te iz polusenke posmatraše i slušaše obe ženske.

Slavko ponudi Margaritu i Jelenu da izađu s njim u grad, da tamo večeraju, pošto im je, veli, kapetan rekao da će se lađa krenuti istom u zoru. Ali Margarita ni da čuje o izlaženju. Ona je, veli, ponijela posna jela, a ne bi se omrsila ni za kakvo blago, niti bi dopustila Jeleni da to učini pošljednje nedjelje božićnjeg posta.

– Tako, tako, dobra, čestita gospođo, – umiješa se Ivo iz prikrajka. – Treba čuvati svoju vjeru i davati primjer mlađima!

Ono ponoći kad se Slavko vrati na brod, sa krova, kroz stakleni „spiralj“, vidje starog Iva u najživljem razgovoru sa Margaritom i Jelenom. Pred njima bješe ostataka od posnoga jela. Ivo je sjedio u pročelju i pričao nješto, uz žive pokrete ruku. Svojim dugačkim kažiprstom opisa krug na stolu, načini krst u krugu, zatim, istim prstom poče udarati o ivicu i micati obrvama, – kao da svaku svoju riječ prati tim pokretima. Najzad skide kapu, postavi je na zamišljeni krug, skupi prste i poče otresati njima. Jelenino je lice sijalo od zadovoljstva, a Margarita je pomalo drijemala.

Slavko ne htjede kvariti dobru volju Jeleninu, te ne siđe dolje, nego poče šetati, domišljajući se šta li ono radi stari „šarlatan“.

Kad se opet nadviri, Ivo izvadio iz njeke torbice kremen, trud i ognjilo, ukresa vatru, pripali i tako, između dimovih mlazeva, nastavlja pričanje. Najposlije Jelena diže sa svojih grudi njeku sliku, okrete joj naličje, zapita nješto Iva, na šta on lagano namače naočari, lagano izvadi iz špaga njeku žutu hartiju, razvi je, pa uze čitati, kuckajući prstom kao ono pređe.

To je dugo trajalo. Najposlije Margarita ustade, a Jelena brzo izvuče iz špaga novčanik, izvadi novaca i uklopi ih starcu u šaku, pa otide za tetkom.

Kad Slavko siđe u salon, zateče Iva gdje sjedi podvijenih nogu na divanu i puši.

– Gle! – reče mladić, tobože začuđen. – Vi sami?

– Dobra vam sreća, mladi gospodine, – do-čeka ga stari. – Vazda vam bila dobra sreća! Ja, sinak malo spavam. Koliko spavanja treba čovjeku od sedamdeset i pet godina? Ovako sjedim, ispušim dvije-tri, pa slađe zaspim. Ali, legao kad legao, vazda se probudim u zoru. Što’no se kaže: „Zora na istok, Gospod bog na pomoć!“

– A jesu li davno otišle gospođe?

– Malo priđe. Razgovarale se sa mnom. Divne ženske glave, prave Srpke! Krasno je dijete gospođica Jelena!

– Dakle, mnogo ste se razgovarali?

– Dugo! Vidim da je đevojka brižna, pa kao velim da je razgovorim. A, ona, opet sve lijepo, slatko oko mene: „Dondo Ivo, dondo Ivo“…

– Jeste li večerali zajedno?

– Jesmo. Ja bih vam sad to kazao, no me pretekoste, – reče Ivo, ne bez ironije, jer već razumjede kako onaj o njemu misli. Pa opet nastavi blago: – Kažem vam, obje su prave hristoljubive Srpke. A ja sam opet gospođicu tješio. Kaže ona: – „Mama hoće da umre. Medici vele: umrijeće!“ – „Bog s tobom, dijete, zar je medicima u vlasti život ljudski! Koliko puta medik kaže: „Ovaj će umrijeti“, a bog kaže: „Neće umrijeti!“ Zar nije tako? Ono, istina, i bog ponekad naredi da njeko umre, pa se smiluje, i opet naredi drukčije, kad mu se čovjek moli. A, bora mi, više to pomaže kad se drugi za tebe moli, kao što je sinoć gospođica molila za majku…

– Tako, dakle, dondo Ivo, vi utvrdiste gospođicu u vjeri pravoslavnoj?

– Zar ja, prost, star čovjek, da nju studijanu (obrazovanu) mogu utvrditi?… A, to ne, nego sam joj pričao šta sam ja doživio… Ja sam, gospodine mladi, u svom vijeku, bio dajbudi deset puta na pragu groba, pa mi se bog smilovao, a, razumije se, na moje molbe! Ja sam se gospodine moj, topio, padao u ruke razbojnicima, ranjivao se, bolovao od krasta, od kuge, ozdravio, gospodine moj, pomoću božjom, kugu prekužio, što ‘no rijek!…

– Što ‘no rijek: „Neće kuga u svoj rod!“…

– A nije to tako, gospodine moj, nije to lijepo od vas! Ja nijesam kuga!

– Nijesam mislio da vas vrijeđam, dondo, nego sam htio da kažem da ste jači nego bolest… Pa kako ste se izliječili od kuge?

– Ja nijesam rekao da sam se liječio. Mene je bog izliječio! Najzad, ja ću vam ispričati, pa vi vjerovali ili ne vjerovali!… A čini mi se da ste od modernijeh gospodičića, koji misle da sve znaju, iako mi gospođica reče… ali, ali sad svejedno, nego da čujete…

– Ali, molim vas, najprije da čujem šta vam je gospođica rekla?

– Rekla je da ste i vi čista hristoljubiva duša, ali da su vas bezbožne knjige zanijele… Dakle, bilo je to godine 1836 s proljeća. Ja ukrcah nješto trgovinice u Krfu, na brod pokojnoga Lesa Mandića, koji je išao za Solun. Slavan je kapetan bio pokojni Leso, a i brod njegov bješe dika naše mrnarice, a i vojska mu na brodu, sve sami sokolovi. Ele, mi se iskrcamo u Solunu. Ja prodah trtovinu, on opet predao svoj tovar, svi zdravi i veseli, kad u jedan mah, gospodine moj, na jednom turskom brodu bukne kuga, pa s njega prijeđe na drugi, pa na treći, pa sve tako, pa i na naš, te umriješe za jedan dan dva mrnara! A ja prodao ono trgovinice, pa kupio drugu, da je preprodam đe drugdje, može biti na Izmirni. Šta ću sad? Bora mi, teško je ostaviti svoju muku, a kuda ću opet golim životom. I tako predaj se bogu na volju, pa trpi, trpi i čekaj. Čekao sam, ja mnim, neđelju dana, a u to vrijeme pobolješe se i umriješe još dvojica od Lesove vojske, – jer nijedan već ne dizaše glave koji bi se razbolio! Bora mi, jednog dana, poslije ručka, uhvati me vatra, – glava da prsne, bolovi niz krsta, niz rebra, a osobito na lijevoj strani grudi. Evo je na, pomislim, nema druge, do sjutra sam gotov! Ali ne legoh, nego (ne znam ni sam kako) odvučem se u grčku crkvu, svetog velikomučenika Dimitrija, padnem na koljena i počnem se moliti Svetom (Ivo ubrisa oči, koje bjehu zasuzile). Tu, ne znam koliko sam stajao, pa sjednem u klupu i malo zaspim. U tome javi mi se u snu presveta Trojeručica!

– Šta je to? – zapita Slavko, ne znajući šta da misli o čudnovatom starcu. Ivo, kao da ne ču pitanje, nastavi:

– I reče mi, prečista Trojeručica, baš ovako kao sad ta vama: – „Ivo, zato što odavna nosiš u srcu želju da vidiš moje prečisto lice, i da mi se pokloniš, ovoga si puta „spasen!“ (Ivo se prekrsti i pokloni.) I ja se razbudim sav nakostriješen, ali lak kao pero! I tako veseo otidem kapetanu, predam njemu trgovinu, pa kako on poslje uredi, a ja ti, gospodine moj mladi, sjutradan na kaluđerskom brodu pravo u Svetu Goru, i pravu u manastir Ilendar, pred obraz prečistija, presvjatija Trojeručici! Predam za svijeće i za ulje, polovinu, – čistu polovinu od svega novca što sam uza se imao. Tu mi kaluđeri očitaše bdenije, pa osveštanje masla. Tri dana sam jednoničio i po cio dan stojao u crkvi, – a stojao bih od miline pred obrazom njezinim tri godine!

– To je dakle takva ikona? – pita Slavko.

– To je obraz prečiste Bogorodice, koji je pisao sveti jevanđelist Luka! … To je najčudotvornija ikona što je ima na svijetu, koja…

– Pa zar ima tri ruke, šta li, kad se tako zove?

– Svaka joj je ruka puna milosti, i svaka joj čudesa čini, ali se ona treća ne vidi! Upravo vidi se i, ne vidi se, – to ne umije niko kazati. To ćete sami moći suditi, ako hoćete, ja imam ovdje njenu priliku… Poklanjajusja obrazu tvojemu, poklanjajusja!

– Pokažite mi tu ikonu, – reče Slavko, koji odmah razumijede zašto je Jelena dala novce. Ali Ivo, opet kao da to ne ču, nastavi:

– U Ilendaru je i grob svetog Simeuna, srpskog mirotočivog, na pomoći nam i on bio! Iz toga groba nikla je loza, koja se obavila oko sve crkve, i rađa plod za pripovjest! Moj gospodine, to se grožđe razašilje po cijelom svijetu, radi oslobođenja trudnih žena, koje teško rađaju. Bivalo je da su turski velikaši plaćali po napoleon za jedno zrnce…

– To ste vi dobro pazarili u tome manastiru, – prekide ga Slavko.

– Ja nijesam pazario, mladi gospodine, nego ja sam uzeo njekoliko prilika prečiste Trojeručice, – prilike koje su osvećene i koje razdajem nevoljnicima. A evo vam od igumana ilendarskog svjedodžbe, koja tvrdi da je svaka dotaknula prečisti obraz!…

Starac izvadi žutu hartiju koju je čitao Jeleni, i predade je Slavku. Pa se maši iza sebe, dohvati torbu i izvadi iz nje drvenu ikonicu, otprilike pedalj dugačku.

Bješe obična vizantijska Bogorodica, duga lica, duga nosa, obrva visoko povijenih. Slika je do pojasa sa Hristom u naručju. Sem dviju glava, crteži se ne razlikovahu, ali je zbilja izgledalo da ima tri ruke!

– Za čudo, koliko ste ovakih ikona, dondo Ivo, uzeli? Od 1836-te godine do danas, koliko ste ih razdali! Jer, doista, bivalo je dana kad ste ih više… rasprodali! Recimo, da ja sad uzmem ovu, a može biti da ste još jednu večeras…

Ivo, gledajući ga pravo u oči, neobično živim pogledom nastavi:

– Dao sam je gospođici! Poklonio sam je njoj, gospodine, iz čistoga srca, a ne prodao! A što mislite da nijesu prave, to se varate, jer sam ja poslije hodio njekoliko puta u Svetu Goru, i svakoga puta uzimao ih. A vazda nosim uza se po dvije, po tri, radi utjehe kakvoj hristoljubivoj duši, kao što je gospođica Jelena. I njoj će odista pomoći, odista, odista, jer je čistom vjerom primila obraz prečasni!…

– Pa dobro, koliko… da vam dam za ovu ikonu?- zapita Slavko.

– Ne griješite se, mladiću, – reče starac gledajući ga zasjaktelim očima. – Ako vam srce ište, uzmite je na poklon, neće li vas bog prosvijetliti! Gospođica je uzela, pa mi je poslije na silu umetnula nješto novca da priložim u Ilendar, kad opet otidem. To ću ja i učiniti, ako bog da života, ako ne da, ja ću na smrti kazati priložnicu i narediti da se prilog otpravi! Jer, ja bilježim takve rabote… Dakle, uzmite ovu ikonu za ljubav, gospodine, jer se bojim da joj poslije onakih vaših riječi ne pritrunite!… Uzmite Trojeručicu, nosite je, da ona vas ponese đe želite!… Ja znam da ste mlad, zdrav, bogat, ali svega toga može brzo nestati, a opet i mlad čovjek ima njeke želje, ako ništa drugo, a ono, recimo, da se oženi kako bi htio…

Slavko se nasmija, pa se nalakti sanjiv.

Tako su se ćutke gledali njekoliko trenutaka. Slavku se odjednom učini da se starčeve zjenice šire, da mu crte uzimaju mrtvački izraz, i on, u strahu, pođe k njemu, ali u taj mah Ivo diže glavu, sa izrazom čovjeka koji odlučno nješto hoće, uprav zapovijeda…

Nesvjesno mladi čovjek turi ikonu u špag od kaputa, pa sve nehotice i nesvjesno (što je docnije priznao) izvadi novčanik, uze dvije desetice i stavi ih na sto…

Pa se otetura do najbliže kabine, te samo što se izu i svuče kaput, leže i zaspa teškim snom…

Kad blijeda svjetlost zimnjega jutra osvijetli staklenu badžu nad salonom, dvojica slugu, nadmećući se u dosjetkama, raspremahu i brisahu. Na divanu pod Slavkovom panjegom, ležaše uzrok i izvor njihove neobične veselosti, ležaše Slavkov donji kaput, koji je jedan od njih malo prije očetkao i iz koga bješe izvadio Trojeručicu. Poslužitelj, iznenađen što u haljini elegantna mladića nađe čudnu madonu, tresnu njom o divan pa dozva druga da se zajedno čude i smiju. Mlađi drug, koji je razumijevao srpski i koji je svjedok bio Ivova razgovora sa ženskima, odmah objasni otkud ikona. Na to stariji otrča u svoju klijet, i donese jedno nezapečaćeno pismo, koje razviše i pred kojim blenuše, jer je bilo pisano „grčkim slovima“. Pa onda, složivši kaput, udariše u smijeh i dosjetke. Ikonu nazivahu „babom madonom“.

Kad se probudi Slavko, nalakti se u svojoj tijesnoj ložnici, sa izrazom blaženstva, odista prouzrokovana njekim divnim snom. Torokanje služinčadi ne svrati njegovu pažnju, ali baš kad turi ruku da otvori zavjese, trže se na ove riječi: – „More, ostavimo već na miru grčku madonu, pa idi da kuvaš kavu!“

Slavko se na jedan mah sjeti svega i posumnja e su mu premetali špagove! Krv mu pojuri u glavu, te odgrnu zavjese i viknu:

– Šta se vi toliko derete kad putnik spava?

– Dobro jutro, gospodine, – reče mirno stariji poslužitelj, predajući mu pismo. – Oprostite, zaista smo se malo zaboravili. Ovo vam je pismo od staroga gospodina. Lijepo vas je pozdravio…

– Od koga starog gospodina?

– Od starog Iva, Bokelja, koji…

– Šta se mene tiče stari Bokelj. Kakve veze imam ja s njim?

– Oprostite, gospodine, čovjek se jutros iskrcao i zamolio me da vam predam ovo pismo. Sad, ako vi nećete da ga primite, to je druga stvar, ali ja vršim svoju dužnost… Idi, Bepo, skuvaj kavu, – dodade poslužitelj, okrenu glavu, a držeći jednako pruženu ruku s pismom.

– Ali otkud vi znate da je meni upravljeno? – zapita Slavko, većma razdražen zbog njegove hladnokrvnosti. – Otkud vi znate moju adresu?

– Ta, zaboga, gospodine, vi ste jedini putnik koji ste se s njim dugo razgovarali! Sjem toga, starac mi je pokazao vašu ložnicu, i deset puta mi preporučio da ne zaboravim predati vam pismo.

Slavko uze pismo, i reče:

– Dobro, dobro, ostavite me da još malo spavam. Ja sam se malo najedio, ali… – i od-mahnu rukom. To je značilo: „Ja ću da ti naknadim uvrjede dobrom napojnicom“, što je poslužitelj potpuno razumjeo, te pokloniv se otide.

Legavši opet, Slavko se živo opomenu sinoćnih razgovora, opomenu se svoje zajedljive šale i veselosti, koja do vrška bješe doprla onda kad’no starac vješto navede kako bi mu Trojeručica mogla pomoći da se dobro oženi! I baš kad je naumljao da na to odgovori šalom, kad je htio da pokaže staroj varalici a ne može svakoga za nos vući, baš onda se unizi i uradi ono, što bi ismijao da drugi uradi!…

Kako je to bilo?

Starac ga pogledao, onako čudno preobražen, sa izrazom samrtnika, i kad mu Slavko, u strahu, pođe u pomoć, onda osjeti da baš u njemu umire i volja i misao… Možda nije tako bilo, nego osjetljiv kao što je, iz sažaljenja njekog, iz štedrosti njeke, da namiri uvrede nanesene, uzeo ikonu i dao „prilog“, pa mu se u drugom najbližem trenutku učinilo kao da je podlegao starčevoj volji… Ne, ne, ne može svijest u dva trenutka na dva načina primati utiske!… A da koji je đavo onda!?

Slavko nije znao na kojoj misli da se ustavi, pa da objasni čudnovat događaj. Misli su nailazile jedna za drugom, i hodile jedna za drugom, kaogod morski vali, koje je juče onako dugo posmatrao. I kaogod što se vali razbijahu o gole dalmatinske abale, tako se i njegove misli lomljahu o njeku sumnju.

Slavku ne bješe nikakvo čudo što je gotovo cijele noći imao posla s Ivom – što su se večernji utisci u snu izrojili, ali je bio potresen tim, što je u snu Ivo prema njemu postupao kao pravi otac, kao pravi tvorac njegove sreće! Njeke potankosti iz toga sna, osobito njeke riječi, neće Slavko nikad zaboraviti, iako zna šta vrijede snovi!…

I u zbrci osjećanja, nađe mjesta i njeko strahovanje, te Slavko dohvati pismo, i uze čitati:

„Počitaemi Gospodine, Zdravstvujte!

„Počitaemi Gospodine Slavko bio bih vam kaza da se mislim ovđenak iskrcati da nismo najlepše prekinuli naš razgovor zbog vašeg spavanja kako ste naglo zaspali a opet mladosti ništa nije lepše nego san laki! A Gospođi čestitoj i Gospodičnoj čestitoj kaza sam sve. Zato vam sadek velim zbogom dijete i želim Vi svako Blagopolučije i od Gospoda i od Prečiste Trojeručice pomošt u oskorbleniju Kao uvik u pomoći kad joj se molimo veruju meni Dijete a neka Knjige govore šta hoće. Jer knjige bezbožne pišu Latini i Židovi radi upropaštenja Srbske junosti. A Gospodičnoj miloj opet preporučite od moje strane neka ima vjeru u Obraz Prečisti radi ozdravljenja matere ali ako bog bude drugčije odredio neka se pokori volji Božjoj kako Kristoljubiva jadna devojka er ćemo svi mrijeti neko priđe neko poslije a Vi ne krijte što Vam a na serdcu ležaše. A ja ću priloge priložiti Prečistoj a ovoga proleća ako Bog da. I sade Vi želim da u zdravlju provedete Roždestvo Hristovo a ako Bog dade zdravlja videćemo se na leto može biti u Vašem paizu.

Vaš sluga ponizni

Ivan Katić Kupec od Kotora.

Pismo učini neprijatan utisak na Slavka. Prikaza mu se starčevo moralno obličje onako kako ga je prije zamišljao: pod obrazinom pobožnosti, obično prostačko lukavstvo sa pretenzijom da je vidjelac! Sve obične dosadne fraze nanizane su da bi mogla imati mjesta ona „ne krijte što vam je na srcu“, što je značilo: „od mene se ne može ništa sakriti; ja znam šta ko misli“. I kako je ona bez ikakve veze sa ostalima, kako odaje nevještinu nepismena čovjeka! Pa onda, tek vrijedi zlata ona opreznost za buduće, otprilike: „ako mati ozdravi, vidjećemo se opet, da iskučim prilog!“… Mladiću bi odvratno sve to, pa onda mu se istakoše one riječi u početku da je ženskima kazao sve. Šta im je kazao? Je li to da će se iskrcati, ili da je Slavko dao prilog i uzeo ikonu! Slavko opet pročita, ali nije mogao razabrati, pa se naljuti i izađe da se udesi.

Lađa se dotle umjereno nagibaše s boka na bok, a odjednom poče jače, što Slavka navede da misli e je ušla među ostrva. On se brzo obuče, otvori kovčeg i opremi u nj ikonu, pa izađe na krov.

Kako se začudi kad vidje da je brod na pučini, da je cijelo nebo naoblačeno, da se dugi, golorebrasti Velebit sav zamaglio. Vali dopirahu dugački i nabujali, ali se ugibahu a ne lomljahu o brod. Dim je koso i nisko letio, a ne visoko i pravce ka krmi, kao juče. Mrnari razapinjahu platno nad krovom lađe i razvijahu gornje jedarce na srednjoj katarci. Poručnik, koji upravljaše tom rabotom, primače mu se veselo govoreći:

– Dobro je, zemljače! Na planini snijeg, a ovamo samo što nije udarila kiša, a vjetar je s boka, te ćemo, ako bog da, prije ponoći u Trst.

Na krmi sjeđahu ženske u razgovoru sa kaluđerima. Jelena mu priđe.

– Dobro jutro, Jelena. Kako ste spavali?

– Prilično. A vi, mladi gospodine? Vi ste odista došli pred zoru, kad ste dosad spavali.

Mi smo sjedile i čekale te do noći.

I ona ga gledaše malo prijekorno. Od velike želje da se opravda, Slavko se zatrča.

– Ja sam se vratio na brod prije nego što ste legli, ali…

– Kako to? – zapita djevojka, pošto očeknu da on nastavi, i videći da se snebiva. – Šta ali“! Šta je bilo?

– Ta ništa, ja vas ozgo vidjeh u razgovoru sa starim Bokeljem, pa nijesam htio… kako da kažem… Vidio sam vas u dobru raspoloženju, pa sam se bojao da ne pokvarim…

– Ama, šta da pokvarite?…

– Vidio sam da vas uveliko zanima Ivovo pričanje, pa nijesam htio da vam se pridružim, jer ne bih mogao odoljeti da ga malo ne ismijavam, a tim bih tebi učinio na žao. Eto, dakle, kakav me je razlog zadržao.

– I naveo vas da se vratite u grad?

– Ne! Čim ste vas dvije otišle, ja sam sišao dolje…

– I vrijeđao starca?

Slavko posumnja da se ona vidjela s Ivom prije nego što se iskrcao i da sad hoće da ga iskuša! Može biti da hoće da dozna za njegovo duševno stanje, poslije priloga… A da nije još Ivo i u njenoj duši raspirio plamen! Ta mu se pomisao prvi put nametnu i njegovo srce zaigra. Sjeti se svoga sna. Pomisli da je Ivo i njoj pisao … Sve te misli proletješe kroz njegovu glavu za koliko bi udario dlan o dlan.

– U koje se doba krenula lađa jutros? – zapita on.

– Otkud ja to znam!? – reče djevojka iznenađena i zagleda mu se u oči, sasvim onako kao što je radila kad su oboje bili djeca.

Slavko se uvjeri da nije istina ono što je zamišljao i čisto bi mu krivo što nije istina.

On kroči, kao da se uputi u šetnju, i reče:

– Pa, poslužitelj mi kaza da ste rano ustale.

Ona ga zaustavi i uze za ruku:

– Molim vas, šta je vama? Slavku se opet nametnuše pređašnje sumnje, reče odlučno:

– Meni nije ništa, niti razumijem zašto vam za ovo njekoliko trenutaka izgledam tajanstven, sem ako ste vi već naklonjeni tome… Eno onaj stari jezuita ima asketsko lice; on bi mogao zamijeniti Iva. Onaj mlađi, bogme…

Jelena ga prekide:

– Vi ste odista starca vrijeđali, – rugali se njegovoj vjeri!

– Umjereno, sve umjereno! – prekide je Slavko. – Razgovarali smo o trgovini, o njegovim putovanjima po Levantu, o starim pomorcima, i tako koješta. A znate da mi kapetan kaže da bismo još mogli imati pogodno vrijeme samo, veli, neka se osnaži vjetar od kopna, i da bismo mogli stići u Trst prije ponoći.

Započe kiša, koja se brzo prometnu u pljusak.

Slavko glednu oko sebe, kao da se uvjeri e su sami, pa joj lagano stade pričati razgovore sa „dondom“ i kako je uzeo ikonu i dao prilog, na što mu djevojka stište ruku i kroz oči izli svu svoju dušu.

Nakon podužeg ćutanja, a većma uzrujan, pa, čisto kao da sam sebe nagoni da govori, nastavi mladi čovjek:

– Sanjao sam da je stari Ivo sjedio baš ovdje, na ovome mjestu, pod rastegnutim platnom, pod silnim pljuskom, kao što je ovo sad, i da drži na grudima dvije Trojeručice… Nas dvoje stalo pred njim, pa se prekrstismo i cjelivasmo ikone! A on onda ustavši, uze nam ruke u svoje, pa reče:

“ „U ime prečiste Trojeručice kojoj ste zavjetovali, vi… ste… sjedinjeni zanavijek! U njeno ime da ste srećni i blagosloveni!… Jelena, obori glavu.

– Još reče: „Vi se ljubite tako istinski i duboko, da i ne pomišljate e vam to treba i riječima iskazati. I sam bog zna kad bi to bilo, da vam ne bi vašega donda Iva.“

Djevojka je na svaku riječ poviše glavu dizala, kao da ga hrabri.

I on se toliko ohrabri, da je zagrli.

Poslije godinu dana, Presveta Bogorodica Trojeručica višaše u ložnici mladoga bračnoga para: Slavka i Jelene.

A legenda o čudu Bogorodice Trojeručice pričaće se u Rebeniku zadugo!

Simo Matavulj