PODGRMEČKE VODENICE
Poziv na izložbu o vodenicama pod Grmečom koje je osmislio novinar Milovan Antonić
Izložbeni prostor Manakova kuća, Gavrila Principa 5, Beograd, od 1 oktobra 2015 godine
Još dok sam prije tridesetak godina živio u Beogradu, pa dolazio u moj zavičaj u Donje Agiće u Podgrmeču, zapala mi je za oko vodenica na rijeci Japri. Uočio sam kako seljaci u to vrijeme napuštaju svoje vodenice u kojima su vijekovima mljeli žito i umjesto njih nabavljaju električne mlinove gdje melju žito za stoku, dok brašno za ljudsku ishranu nabavljaju u trgovinama. Takva sudbina zadesila je i stari stogodišnji mlin u Donjim Agićima.
Sticajem okolnosti kada su prohujali ratovi 1992-1995. godine, vratio sam se u moje selo gdje je moj otac Dragan poslije Drugog svjetskog rata bio jedan od osnovača seoske zemljoradničke zadruge „Agići“, koja je bila veoma uspjesna ali tokom poslednjeg rata uništena. Upornim radom obnovili smo zadružni život u Donjim Agićima, stvorili novu poljoprivrednu zadrugu „Agrojapru“, koja uspješno posluje i koja predstavlja naučnu bazu Poljoprivrednog fakulteta u Banja Luci, a dolaze nam sudenti i iz Italije. Obnovili smo stari mlin na Japri koji gotovo danonoćno radi, a naše brašno koje meljemo je na velikoj cijeni.
Dok sam se pripremao, razrađivao ideju i vodio obnovu vodenice u Donjim Agićima zainteresovale su me i druge vodenice u Podgrmeču, obilazio ih i fotografisao. Ali ne samo u Podgrmeču, moju pažnju privukle su i vodenice na Uni kod Bosanske Krupe, Šipova, Jajca, Otočca u Lici i Rastokama na Kordunu. Međutim, Podgrmečki kraj prebogat je planinskim potocima, bistre pitke vode, koji uviru u planinske nemirne i prelijepe tri pogrmečke ljepotice: Japru, Vojskovu i Sanicu koje pripadaju slivu velikih i jedinstvenih rijeka Sane i Une. U tom prostoru su i Hašani u kojima je rođen Branko Ćopić koji je taj kraj, pa i neke mlinove i njihove mlinare opisao u svojim knjigama. Na tim potocima i riječicama u prelijepim prirodnim, živopisnim predjelima bilo je više od stotinu potočara i drugih mlinova.
Malo ih se do danas sačuvalo i malo ih danas melje. Neke su obnovljene ali svojim izgledom prilagođene su novim vremenima, a ima i takvih mlinova koji su obnovljeni, njihovi mlinski točkovi se okreću, ali se u tim mlinovima ne melje žito. Pretvoreni u restorane, a šum vodenog točka uveseljava goste. Najviše je ruševnih mlinova čije su jaže suve i odavno ispunjene trulim šušnjom, a mlinsko kamenje rasuto oko mliništa ili skliznulo u vodu. Još više je mliništa gdje se samo naslućuju tragovi vodenica. Svaki od tih potočara imao je svoje vlastito ime, najčešće izvedeno od imena porodice koja je bila vlasnik mlina ili od imena zaseoka. U obližnjim naseljima koja još nisu raseljena čuvaju se uspomene na mlinare koji su opsluživali te mlinove i na dogodovštine vezane za te mlinove.
Eto to je priča o podgrmečkim vodenicama o kojima na slikovit, rekao bih dokumentaran i etnografski način govore moje fotografije na ovoj izložbi. U poslednjih petnaestak godina intenzivnije sam obilazio vodenice i napravio više od hiljadu snimaka. Za ovu izložbu izdvojio sam oko devedeset fotografija na petnaestak panoa.
Autor izložbe:
Milovan Antonić
Novinar i publicista