Izum

Kratka priča iz života

Ima dolje u čaršiji jedna birtija u koju petkom svraćaju seljaci brđani kada prodaju ono što su donijeli na pijacu i obave ostale poslove radi kojih su sišli u grad.

Tu se oni sastanu da sjednu, odmore i malo popričaju prije nego što krenu nazad svojim kućama, gore u planinu. U toj birtiji Đorđan je svakog pazarnog dana redovan gost, pa svi znaju i sto za kojim on najradije sjedi. Zato, ako se slučajno desi da kogod sjedne na njegovo mjesto, taj čim vidi Đorđana, odmah sam ustane i sjedne za drugi sto, ili ga drugi ljudi zamole da to učini.

Kada sjedne na svoje mjesto, Đorđan je u toj gostionici glavna ličnost, ili kako neki u šali rekoše „ambasador“, pa tako i pomenutu gostionicu u šali nazvaše brđanskom ambasadom. Odsjednu oni tako sat dva u toj birtiji uz kafu, pivo ili koji vinjak ispričaju jedan drugom šta imaju. Neko se raspita za rodbinu i prijatelje, neko opet razgovara o poslu i tome gdje se može nešto kupiti ili prodati, ili kako se kreću cjene za raznu robu, a ko ima sina za ženidbu, gleda da onako izokola raspita i izvidi ima li kod koga kakva dobra i vrijedna cura za udaju, da se novo prijateljstvo sastavi.

Nekada opet ljudi pređu na šalu i bezvezne jalove razgovore od kojih niko živ nikada ćara nema, ali što se više piva ili vinjaka niz grlo salije, sve je više takvih priča i naklapanja.

Slušajući sve to čovjek se može nekada dobro zabaviti, i slatko od svega srca nasmijati, ali se desi da u nekoj priči ili šali prepozna i sebe ili nekoga iz svoga roda, što ga ponekad dobro najedi i nasekira, iako se u takvoj prilici obično pravi nevješt kao da se to njega ne tiče, već se drži kao da ga taj razgovor zabavlja i razgaljuje, tako da se ponekad čak i glasno, čovjek bi rekao, od svega srca radosno nasmije, iako mu se može na licu vidjeti da iz njega ne zrači radost, već se smije onako na kiselo kao gologuza mlada kada ovariše na strnjiku.

Danas je razgovor najprije počeo o sjenu. Ljeto je ove godine bilo sušno pa je sjeno skupo i nema ga dovoljno. Zato su mnogi ljudi u brizi kako će preko zime stoku prehraniti.

Tako se u priči sjetiše i onog Simice što je još davno sve propio, pa mu je od cijelog imetka ostao samo jedan stari magarac. Kako nije imao šta da mu polaže, on jednog dana smisli da ga nauči da živi bez hrane. Tako je počeo da mu postepeno daje sve manje i manje sjena, da bi ga tako naučio da živi od have. Svoju zamisao je povjerio jednom prijatelju koji ga poslije nekog vremena, kada su se sreli priupita:

– Šta ti je Simica, bolan, sa magarcem? Je li naučio da živi od have?

– Šteta – odgovori on. – Taman kada sam ga naučio da ništa ne jede, on krepo.

– Eh, šta ćeš, manite se Simice i njegovih marifetluka – nastavi Đorđan – taj je uvijek bio fukara u glavi i stalno je pokušavao da ostvari nešto nemoguće. Zato mu je sve u životu i išlo naopačke, pa se na kraju propio i prije vremena pod zemlju otišao. A Boga mi, i onaj sin što je ostao iza njega nije ništa bolji. Džaba što je završio i neke škole, kada je u glavi zevzek. Sve ‘oće nešto na svoju ruku, mimo ostalog svijeta. Umjesto da se uhvati nekog ozbiljnog posla kao i ostali ljudi, on se sada bavi nekim izumima.

– Izumima? – Upade Mitar. – Jadna mu majka šta on more da izumi?

– More! Što ne bi mog‘o? Ja sam čuo da su svi onako da kažem slavni i poznati ljudi bar malo udareni, jer kad si potpuno normalan, onda se teško upuštaš u neki rizik, a bez rizika se ništa ne može izumiti i novo napraviti.

– Pa šta je novo taj Simicin sin izumio? Svi znamo da je udaren kao i otac, ali šta je izumio?

– Izumio je, Boga mi, ono što još nisu napravili ni Švabe, ni Rusi, a ni Amerikanci. – Onako malo sa ironijom, nastavi Đorđan, pa zatim utiša i prekide priču sa namjerom da malo predahne i među prisutnima izazove veću radoznalost.

– Ajde, bolan, ne oteži – upade nestrpljivo Mitar – već nam jednom kaži šta je on to mogao da izumi?

Nakon kraćeg otezanja, kada je vidio da su svi upiljili oči u njega, iščekujući sa nestrpljenjem svaku njegovu riječ, Đorđan polako nastavi: Auto! Novu vrstu auta! Nešto sasvim novo. Samo ne znam kome će to trebati. A evo kako ti to dođe: Sretnem ja njega prije nekoliko mjeseci u Beogradu, kada sam išao doktoru na pregled. Tako sjedosmo malo da se ispričamo, i on mi odmah poče o svome izumu. Kaže da je pronašao auto sa jednom brzinom i četiri rikverca.

Pitam ja njega onda, šta će mu to? Šta će da radi sa takvim autom? Kome to treba i ko će to kupiti? A znaš šta on? Kaže da nije važno da li takav auto nekome treba i da li će se naći neko ko će ga kupiti, već je bitno da je to nešto novo, nešto drugačije, što u cijelom svijetu još niko nije napravio, jer kaže, čo‘ek se ne može proslaviti i postati slavan i poznat ako radi sve kao i ostali svijet, već treba da napravi nešto sasvim novo, najdrukčije, što još niko prije njega nije izmislio.

– Auto sa četiri rikverca? E baš mi je to neki izum? – nastavi Mitar. – Ma rek‘o sam ja davno da njemu u glavi fali jedna daska. Ako čo‘ek nema u sebi pameti od prirode, džaba ga je slati u školu. Jelovina, bolan uvijek ostaje jelovina, koliko god se trudiš da od nje nešto napraviš. A baška je hrast. Što god od hrastovine napraviš, mora biti dobro. Tako je to. A davno su pametni ljudi kazali da budalu ne vrijedi slati ni u kakvu školu, jer „magarac u Rim magarac iz Rima, opet ostao šta je i bio, samo što je tri godine stariji“.

– Ljudi moji – uskoči Ilkan koji je jedva dočekao da se Đorđan i Mitar malo zamore, pa da i on nekako dođe do riječi – govorite vi šta ‘oćete, ali ja mislim da to i nije baš sasvim blesav izum, jer kada bi auti imali samo jednu brzinu, možda bi sporije vozili, pa bi i sudara i ostalih nesreća bilo manje, a što se tiče ona četiri rikverca, ni to nije baš tako blesavo kao što se to vama čini, jer ako čovjek kad vozi naprijed može po volji mijenjati brzine, zašto onda ne bi mogao da ih mijenja i kada ide u rikverc? A možda bi takav auto baš dobro došao onima što već odavno guraju u rikverc, samo što su dibidus ćoravi, pa ništa ne vide.

Dok je slušao što Ilkan govori, Đorđanu se polako izgubi i ono malo osmjeha sa lica, što mu se ponekada javi kada je dobre volje i raspoložen, a društvo za stolom se odjednom utiša i uozbilji. Neko se sjeti da pogleda na sat, i svima pade na pamet da je došlo vrijeme za rastanak, ako hoće da uhvate zadnji autobus što ide gore u selo.

Dok su se rastajali i pozdravljali, neko na kraju tiho izusti:

– I ti ga Ilkane baš na kraju uprska!

Branko Mićić

(Napisano 1988.god.)