TEŠKO ZEMLJI KUDA VOJSKA PROĐE
Pelagić je značajna ličnost srpske istorije ne samo zbog određenih zasluga, već i problema koje njegov karakter izazivao. Ova Pelagićeva beseda protiv vojske, naoružanja i rata ide tome u prilog, jer je njegov pacifistički stav njom jako izražen.
Vaso Pelagić (1838-1899) ostao je upamćen kao narodni tribun i učitelj, socijalista, idealista i anarhista, veliki borac za društvenu pravdu i mir među ljudima i narodima. Intelektualno bogato ime srpske istorije, ali je Pelagić bio složena, raspusna i harizmatična ličnost.
Kao mlad čovek učio je bogosloviju, ali je brzo napustio zbog neslaganja s hrišćanskim dogmama i konzervativizmom. Bio je veliki borac za nacionalno oslobođenje Srba u Bosni, zbog čega je često bio proganjan i zatvaran. Kao socijal-utopista veoma se zamerio dinastiji Obrenović, koju je često prozivao zbog nepoštovanja osnovnih ljudskih sloboda i prava. Objavio je više značajnih dela iz oblasti sociologije, istorije, politike, narodne medicine… Njegov “Narodni učitelj” i danas je veoma popularan priručnik. Zbog oštre kritike obrenovićevskog režima osuđen je na dugogodišnju robiju. U tamnici je počeo duševno ga oboleva, a umro je u požarevačkoj robijašnici 25. januara 1899. godine.
Pelagić se u svom idealizmu radi sprečavanja rata zalagao za opšte razoružanje svih država i naroda. Čak je izračunao koliko bi Srbija i druge države imale uštede ako bi se raspustila vojska.
Ovo je jedna Pelagićeva beseda protiv rata.
Rat je čovječanstvu nebrat. Vojska mu je kuga. Teško zemlji kuda vojska prođe…
Dođe li gdi vojska, tek čuješ gdi vojna komanda zapovijeda: da se tu i tu kopa šanac i podižu zgode za boj, pa ma to bilo nasred najkitnjastije šume, najdivnijih njiva, polja, livada, voćnjaka; nasred sela i varoši, pa sve na veliku i pregolemu štetu stanovnika. U ime ratne pobjede, u ime ratnog pravila i najciviliziranija vojska ruši sela i varoši, fabrike, kuće, tamani šume, satire vinograde i voćnjake, gazi polja i livade, satire sve, ama baš sve što joj smeta da dođe do ratne cijeli. Tu se ne obzire na vapaj naroda, koji stoga trpi oštetu, na vapaj nejači i sirotinje…
Tek onda kad se ukine rat i ratno oružje, svanuće sunce pravde i istine, sunce ljubavi i mira, sunce slobode i pravog znanja. A to sunce, koje neće pomračiti bajoneti i bogovi, oživiće sinove i kćeri čovječanstva sa novim životom, životom dostojnim čovjeka, životom jednakosti i zajednice, koja će osigurati svima članovima naroda jednaka prava na sve i jednake dužnosti u svemu. I to će činiti pravu sreću i slobodu za sve i svakoga…
Iz knjige “Istorija bosansko-ercegovačke bune” Vase Pelagića