U BESKRAJNOJ NOĆI
Čučiti kao jedna tvrđava u beskrajnoj noći
osjećajući svjetlost svijeća iza crnih stakala, –
srušiti se kao napadnuta tvrđava gromoglasno
i osjetiti sunašca jednog odlazećeg vremena kako se raspada
natraške
s tvojim snom u centru –
kojem se kao suncokretu,
zamara glava prateći njihove iscrpljujuće putanje
od zapada ka istoku,
od istoka ka zapadu;
oživjeti stare ljutnje
razvaljujući prsa kao gvozdene ovnove
na vrata proždrana od vlage i pljesni –
zatim,
kao Kostantin ustati
podigavši nanovo
dim i prašinu,
kamenje i paukove,
fosilizirane ptice i vapno gašeno u krvi –
dakle,
ustajati iz ruševina,
iz one klanice kostolomnog vremena,
i nanovo početi od temelja – do bedema.