PRIČA IZ JAPANA
Blagodarim vam, drugovi moji, na zajedničkoj patnji i vjeri i pobjedi i molim vas da mi oprostite što ne mogu da s vama dijelim i vlast kao što sam dijelio borbu. Ali pjesnici su – protivno od drugih lјudi – vjerni samo u nevolјi, a napuštaju one kojima je dobro.
Za vlade carice Au-Ung bio je među osuđenom Tristo pedesetoricom urotnika prognan i pjesnik Mori Ipo.
Tri godine je proživio na najmanjem od Sedam Otoka, u kućici od rogoza. A kad je carica obolјela i njena moć stala sve više da opada, njemu je uspjelo, kao i većini od Tristo pedesetorice, da se povrati u glavni grad Jedo. Stanovao je nakraj grada u jednom krilu neke svećeničke zgrade.
Građani, siti krvavog gospodstva lude i okrutne carice, zavolјeli su pjesnika, a već oni od Tristo pedesetorice bijahu mu nerazdruživi drugovi. Od ruke do ruke su išli njegovi kratki stihovi o junaštvu i smrti, a njegov dobri smiješak bio je u njihovim raspravama kao riječ koja odlučuje.
Tada se dogodi da od otrova sveopće mržnje umrije carica preko svakog očekivanja naglo. Nјeni se nevalјali dvorani razbjegoše, a ona je ležala naduvena i grdna u pustom dvoru i nije bilo nikog ko bi je sahranio.
Brzo se sakupiše Tristo pedesetorica urotnika i preuzeše vlast. Podijeliše između se činove i časti i stadoše da vladaju jedinstvenim carstvom na Sedam Otoka.
Kad je u dvoru nekadanje carice bilo prvo svečano vijeće, prebrojaše se Tristo pedesetorica i vidješe da jednoga nema, a kad se pročita spisak svih zavjerenika, vidje se da nema pjesnika Mori Ipo. Ne htjedoše da vijećaju bez njegova glasa nego odmah poslaše roba sa dvokolicom po njega. U neko doba se vrati rob sa praznim kolima; rečeno mu je da je Mori Ipo otputovao i da je za vijeće Tristo pedesetorice ostavio pismenu poruku. Najstariji u vijeću primi savijenu hartiju i predade je načelniku državnih učenjaka a ovaj je stade naglas da čita:
„Mori Ipo pozdravlјa, na rastanku, drugove svoje, zavjerenike!
Blagodarim vam, drugovi moji, na zajedničkoj patnji i vjeri i pobjedi i molim vas da mi oprostite što ne mogu da s vama dijelim i vlast kao što sam dijelio borbu. Ali pjesnici su – protivno od drugih lјudi – vjerni samo u nevolјi, a napuštaju one kojima je dobro. Mi, pjesnici, smo za borbu rođeni; strasni smo lovci, ali od plijena ne jedemo. Tanka je i nevidlјiva pregrada što me dijeli od vas, ali zar nije oštrica mača tanka pa ipak je smrtonosna; bez štete po svoju dušu ne bih mogao preko nje do vas, jer mi podnosimo sve osim vlasti. Zato vas ostavlјam, drugovi zavjerenici, i idem da potražim ima li gdjegod koja misao koja nije ostvarena i koja težnja što nije izvojevana. A vi vladajte razborito i srećno, ali dođe li ikad na naše carstvo od Sedam Otoka kakva bijeda i iskušenje i bude potrebna borba i utjeha u borbi, potražite me molim vas.”
Tu je predsjednik vijeća, koji je bio malo nagluh, čitanje prekinuo i staračkom nestrplјivošću, s negodovanjem u glasu rekao:
– Kakva bijeda može zadesiti carevinu za pravednog i slobodoumnog vladanja Tristo pedesetorice!?
Svi vijećnici klimnuše glavama; stariji se osmjehnuše prezrivo i sažalno: Kakva bijeda?! Čitanje se ne nastavi nego započe vijećanje o zakonu za uvoz i carinu.
Samo načelnik državnih učenjaka pročita do kraja pjesnikovu poruku, ali u sebi, i onda je smota i pohrani u arhivu nekadanje carice.