MOJ PROFESOR HEMIJE JUSUF PEČENKOVIĆ
Takav je bio i tako je radio profesor hemije Jusuf Pečenković i zato ponosno mogu da kažem da sam imao sreću da budem njegov đak.
Što je čovjek stariji, to je usamljeniji. Sve je manje sagovornika i prijatelja. Neki prosto odu, dok se drugi obhrvani bolestima, raznim brigama i nedaćama, polako povlače i zatvaraju u sebe i svoja samovanja i razmišljanja.
U tom dobu ljudi su skloni da prebiraju po svojoj prošlosti prizivajući u sjećanje razne događaje iz minulih vremena.
Tako i ja ponekad utonem u misli u kojima se često sjećam ljudi i prilika koje su mi nešto u životu značile i time na neizbrisiv način urezale u sjećanje. Tu prije svega mislim na moje roditelje, srodnike i prijatelje kojih više nema i nikada ih više neće biti. Oni sada postoje samo u mojim mislima i kada zatvorim oči, ređaju se i nestaju kao slike na filmskom platnu.
Među onim koji me često posjećuju u mojim samotnim razmišljanjima nalaze se i moji učitelji, nastavnici i profesori. Najpre učiteljica Vera Kalaba od koje sam naučio prva slova, zatim plemenita duša, učiteljica Milena Urošević, a onda redom i svi drugi koji su me vodili u toku daljeg školovanja.
Ima tu čitav niz različitih ličnosti i svaka mi je na svoj način ostala u sjećanju. Među onima koji su mi se kao posebno svjetle tačke urezale u sjećanje, pa ih se sjećam sa posebnim poštovanjem svakako spada i čovek koji mi je predavao hemiju u trećem razredu Građanske škole u Travniku.
Davno je to bilo u proljeće ratne 1945. godine. Kod Busovače su još odjekivali topovi, a u oslobođenom Travniku je već radila Građanska škola, možda prva srednja škola u Bosni koja je bila otvorena u to vrijeme. Direktor te škole istovremeno je držao i časove hemije.
Mršav, bolešljiv, malo poguren čovjek, na čijem licu su nagomilane godine i teški dani okupacije ostavili svoj trag. Tih, skroman i nenametljiv. Skoro da ga čovjek i ne primjeti, sve dok ne uđe u razred, stane pred tablu i uzme kredu u ruku. Tada bi se odjednom dešavalo nešto čudesno. Od malog, tihog i iznemoglog starca, odjednom bi se pred nama pojavio div. Jedna nova i snažna ličnost. Neponovljiv čarobnjak školske table. Trebalo je to doživjeti. Trebalo je imati sreću da se nešto tako vidi i čuje. Gledati čovjeka koji svojim smirenim i blagim, ali sigurnim glasom, iz kojeg izvire znanje i iskustvo i još sigurnijom rukom koja kao da pripada nekom velikom umjetniku, brzo i smišljeno ispisuje na tabli izvanredno lijepa i pravilna slova, brojke i formule, a zatim povlači linije iz kojih izrastaju crteži i skice, tako pravilni i uobličeni da ih ni uz pomoć lenjira niko ne bi mogao pravilnije izvući. U razredu bi tada nastao muk i tišina, i sve oči su žudno upijale sve što se ukazivalo na školskoj tabli, a mala učionica Građanske škole u Travniku odjednom je, zahvaljujući jednom skromnom, ali darovitom profesoru, postajala veliki hram znanja, ravan nekom uglednom univerzitetu.
Pred nama su se ređali velikani koji su stvarali savremenu hemiju – Avogadro, Dalton, Lomonosov, Lavoazje, Mendeljejev i ostali, a zatim mnogo toga drugoga, kao na primjer sinteza amonijaka po Haber-Bošu, Le Šateljeov princip i sve ono što je na poseban izazivalo našu radoznalost i uzbuđivalo maštu, uvodeći nas u svijet hemijske nauke na najbolji način. Časovi ovog skromnog profesora bili su svojevrsna svečanost nauke na kojima nije bilo moguće osjetiti dosadu, već samo strah i zebnju da zvuk školskog zvona na prekine predavanje i sve lijepo što smo za to vrijeme doživljavali.
Eto, ukratko, takav je bio i tako je radio profesor hemije Jusuf Pečenković i zato ponosno mogu da kažem da sam imao sreću da budem njegov đak.
Neka ove riječi što sam ih zapisao budu izraz zahvalnosti za sve lijepo što mi je taj dobri i plemeniti čovek u životu pružio u jednom vremenu kada se živelo skromno, ali je dah slobode već ispunjavao naše grudi i davao nadu za bolji i sretniji život.