DIJALOG SA PSIHOM
Lom ogledala je odjeknuo kupatilom. Krv kapa u lavabo na krhotine stakla i sliva se lagano u cjevovod. Gledam ga u polomljenom ogledalu, ali jedino vidim slomljenog sebe.
Gledam ga u oči i čekam da se postidi, a on ni da trepne. Drži crnu ručnu granatu, a na kažiprstu vrti čeličnu rascjepku kao privjezak i ceri se. Zna da me drži u šaci.
― Sebičan si! Misli na porodicu, prijatelje. Kako im je s tobom takvim? Misli na nju.
― Nju ne pominji. Čas je s tobom, čas sa mnom. Tebe voli, a na mene se pali. A prijatelji – samo da su zdravo i daleko. Jedan mi duguje, a drugi me čeka za dug. Porodica je tek posebna priča – za njih sam samo podstanar koji kasni sa kirijom.
― Imaš trijes’ godina, čovječe, trgni se, iseli se od svojih i useli se u novi život.
― Ne seri! Da se život resetuje na dugme, ne bih sad držao ovo – reče i zakovitla omčicu od čelika.
Gutam knedlu od armiranog betona dok gledam kako prstima igra po ručici osigurača granate M-75 sa smrtonosnim udarnim talasom koji raspršuje 3000 čeličnih kuglica u radijusu od dvanaest metara. Ćutao je, ćutao sam. Kolebao se da nas raznese, oklijevao sam da ga savladam. Saginje glavu i diže ramena da zaštiti grlo, diše plitko i gleda me ispod obrva pogledom u kojem ima sve manje svijesti i svijetla. Širi nozdrve i pokazuje očnjake – reži. Okršaj je neizbježan kada satjeramo zvijer u ćošak. Borba na smrt je borba za život. Blaga migrena, hladan znoj, pulsiranje u slijepoočnici, grč srčanog mišića, kolaps razuma… I moja pesnica koja leti ka njemu.
Lom ogledala je odjeknuo kupatilom. Krv kapa u lavabo na krhotine stakla i sliva se lagano u cjevovod. Gledam ga u polomljenom ogledalu, ali jedino vidim slomljenog sebe. Vratio sam rascjepku u ležište osigurača i sakrio je ispod bidea. Danas sam pobjedio, a sjutra se mortal kombat sa psihom nastavlja. I sve će biti isto osim ogledala ispred mene. I sve će biti isto dok psiho ne pobijedi jednog jutra. Mmm, miris mami van, mama sprema prženice za doručak.