Jagoda Kljaić
.
PETROVDAN NA OMANOVCU
Jednom godišnje idem na psihoterapiju. Obično je to na sam Petrovdan. Moram putovati oko 130 kilometara, ali, isplati se. Vratim se kao nova. Nije to samo zbog bataka i karabataka od domaće kokoši koja je još zorom trčkarala po dvorištu i hranila se glistama iz stočnoga đubreta, crvima ispod korita i tegli za cvijeće i puževima golaćima koji su doplazili iz bašče u travu voćnjaka. A nije ni od litre i pol kozjega mlijeka koje popijem u toku dana, onako toplo i nekuvano. Ni od kruha sa žara, ispod peke. Priznajem, nije ni od svetosti apostola Petra i Pavla, iako je to slava plemena moga oca, pa je poštujem.
Obiđem na taj dan rodbinu po očevoj liniji, u Slavoniji, nadomak Pakraca. Prorijeđenu, mladost otišla, starost pomrla. Slično, nije samo u Slavoniji. Zavidim im što sve potrebno imaju u dvorištu, štali, kokošinjcu, toru, voćaru i bašči, na tavanu i u šupi. Voda se slijeva s obronaka Psunja, uvijek hladna, čista, bez okusa i mirisa. Prirodni pad, kažu. Još im ne naplaćuju te tokove prirode, ali, kako se kapitalizam sprema da zagazi i u najdublje vode, pribojavaju se što ih čeka. Prvi put, kao novorođenčad, okupani u toj vodi, a ipak će im biti oteta. Samo, da se bogovi vode ne naljute, onda svašta može biti.
Kako se samo prepadnem dok sjedim u hladovini staroga oraha. Ne zmije, kažu da ih nema u blizini, lupali su oni loncima i poklopcima na Bogojavljenje i palili stare krpe oko kuće i dvorišta. Još su se onda zmije uplašile i pobjegle u svoju tišinu. Nego se prepa’nem rata. Padobranci se spuštaju, jedan cilja baš u veliko dvorište. Nisam čula avione, ali, po izgledu, rekla bih da su to saveznički avijatičari. Maše taj jedan što nas je naciljao, smije se, pozdravlja sa „dobar dan“, malo mi laknu. Mala Jovanka mi objašnjava. Paraglajderi sa Omanovca.
Eto mene učas u šah – mat poziciji, jer sam do tada paraglajdere vidjela samo na televiziji. Ali, shvatila sam odavno da je rodbina bogatija od mene, pa se i ne čudim. Pored svega nabrojenoga, imaju paraglajdere, ali, i Omanovac. Jedan od vrhova Psunja, na 654 metra nadmorske visine, samo tri kilometra udaljenom od dvorišta u kome sam rodbina, ali, bogme, i gost.
Omanovac je moj psihoterapeut. Ni jedan Petrovdan ga ne omanem. Kad dobijem prvi kalendar za sljedeću godinu, sredinom decembra, najprije pogledam na koji dan „pada“ Petrovdan, pa se obradujem ako nije subotom i nedjeljom. Znači, neće biti paraglajdera, malo ih se ipak pribojavam, šuma je šuma, iako je onaj naš sjeo s nama na slavu, nešto pojeo, malo više popio, čini se meni da se on nije slučajno spustio među kokoši, guske i patke, pored traktora i sjenika.
Crnogorica je, pored svega dobroga, najbolje što mi se može dogoditi 12. jula. Pažljivi slušač, bez pokreta i uzdaha, ne trza se, ne pokazuje znakove dosade, ne gleda na sat, a što je najvažnije, ništa ne pita. Čeka me moje mjesto, kao da je svake godine sve udobnije, nitko ne stoji iza leđa i požuruje, jer je njegov red. Ispričam tako najvažnije, uvijek mislim da je puno važnoga, ali, jedva se prisjetim nekoliko događaja što su mi obilježili život od prošloga razgovora. Ispovjedim se mirisu šume, priznam grijehe kojih se mogu sjetiti, spomenem naglas i one učinjene nesvjesno, ne znam ih sama, ali, velika je vjerojatnost da ih drugi pamte.
Samo crnogorica i ja, na vrhu Omanovac, dijelimo tajne, obradovane što smo ponovo zajedno. Jer, nikad ne znamo da li je možda posljednji put. Za mene, ne za nju. Isprati me, ipak, laganim šuštanjem, podsjeti me na smijeh, znači, zna da ćemo se vidjeti za godinu. Pojurim onda, poput prirodnoga pada vode, u dvorište, dotečem, paraglajder sam zaboravila na vrhu, ali, nije mi potreban, uzet ću ga na sljedeći Petrovdan.
. . .