Branislav Makljenović
Put za Šabac i nedeljni zagrljaj Srema i Mačve
Nedelja, 15.07.2012.
Budim se u, najavljenih, 5h. Ustajem u mrzovoljnih 8h. Jedan sat za obavljanje rituala i vježbica, zvanih: „Pet Tibetanaca“. Posle hladnog tuša i čuvenih vježbica, otvaraju se vidici. Tabani svrbuckaju. Pakujem, ono, malo stvari, neophodnih za ovo putešestvije.. Čaj ili kafa? Oboje! Srk ukusne tekućine, klizi niz grlo. Gledam u brkati čempres, dok želudac zadovoljno prede. Skupljam pokretačku snagu za nedeljno uzletanje. Posle neophodnih radnji , širim ofucana krila i letim ponad asfalta. Topim se gumama, svog Capriola, pretvarajući se u ujed „Cobre“. Ujedam mjesta, poput: Surčin, Bečmen, Petrovčić…
U Bečmenu pekara, kraj puta. Svraćam za popunu rezervi. Asfalt prav i neminovan. Naoružan burekom, hitam ka Obedskoj bari. Petrovčić se razlio, krajputaškim imanjima. Zlato se pretače u džakove. Pšenica prepušta mjesto kukuruzu. Suncokret klima žarkim žutilom. Negdje već sazrio, ozarenim, okruglim, osmjehom, obavija jutro. Raskrsnica puteva, u obliku kružnog toka, šalje namjernike u izobilje. Vozim desno, za Ašanju. Pećinci zovu u posjetu! Deč priziva ka Ugrinovcima! Otvara se cesta, široka kao zagrljaj. Na bus stanici gomila smeća i par putnika. Čekaju „Lastu“. Možda je otišla na jug!? Kroz Ašanju prolazim kao duh. Samo zvonik crkve mi daje realnost. Nedelja se sabila u učmalost. Sabijen između oka i pedale, pretvaram se u drumsku sjenu. Plodni Srem , nudi se oholo! Svjestan svoje ljepote i bremenitosti, ulijeće u moje zjenice, čaroban i podbuo od jutarnje jare. Mostić preko kanala, otkriva okrajak pogleda na zelenu rascvalost lokvanja. Samo cijukav zvuk mjenjača, kvari opšti mir. Tabla sa natpisom: „Obedska bara“, osmjehuje mi se, krmeljivo.
Prije samog skretanja , stajem, zagrlim suncokret i slikam mu kilometarsku liniju. Potom, pored vikendice, ušuškane pod granama oraha, projurim ka „Bari“. Žednog i gladnog, zaustavi me drvena konstrukcija vidikovca. Jedna od stražara, ponudi mi hlad za doručak. Prihvatih bez razmišljanja. Penjem se stepenicama u drvetu, noseći burek na žrtvovanje. Samo par metara iznad, pogled spušta baru na dlan. Sjedeći na klupi, uz drveni sto, bacam oči po rubovima krajolika. Rode caruju, očito, ovim predjelom. Mada, sijaset drugih ptica, lepeta, svojim, pernatim krilima. Dijelim burek sa vrapcima. Trzam se iz sanjarenja… Valja Mačvi prići… Kroz Obrež prolazim lijevo. Crkveno zdanje me usporava, bacajući sjenu zvonika preko kacige. Crkva,Svetog Preobraženja Gospodskog, me skliznu sa dvotočkaša. Kratko, ali razmjenismo dobru energiju. Takva me i pratila, kroz, šumom obrasle, puteve.
Prosto se zabijam u zeleniš. Šumski drum me dodririvao bagremovim granama, kao da ispituje kvalitet ljudske spodobe. Prođoh… Ulazeći u vojni poligon, provlačio sam se makadamskim putem, plašeći guštere i ptice. Jedan Kos, sav crn i ponosan, samo je odskakutnuo par metara, ne želeći da mi pridaje veću pažnju. Ispratih ga pogledom, bez fotkanja. Desetak kilometara prolaska kroz polja, raširilo mi osmjeh. Izlazeći na asfalt, zatičem sa desne strane, ogromna polja, tek požnjevene pšenice. Sa lijeve, uz visoko deblo Topole, vojna osmatračnica. Vozim pravo, uz vriskavi cvrkut. Potpuno prepušten sebi, osjetih sjenu snažnih krila. Jastreb, u zadnje vrijeme, moj pratioc, raširi moćni krilni sklop, bježeći sa asfalta u nebo. Nisam uspio izvaditi aparat. Nije ni bitno! Zastadoh razoružan! Krilima je zatvorio širinu puta. Potom se, elegantnim, okretom uhvatio za vršnu granu drveta. Ispuštam glas sličan njegovom, obzirući se, kao da će me neko čuti. Pa šta i da čuje! Kliktati sa, krilatim, komšijom, spada u domen lijepog.
Nailazim na skretanje za Grabovce. Opet makadam. Srem se lagano pretapa u Mačvu. Samo veličina, rascvjetalih, glava suncokreta, govori o promjeni podneblja. Lubenice krišom vire iz kukuruza. Moćna bedra, drevnih njiva, porađaju blagodet. Upadam u Grabovce, kao biciklistički hajduk, iz polja pravo u centar. Dječak, na biciklu, mi ide u susret. Zastajem i pitam ga: „ Momčino, hoćeš mi pokazati, koji put vodi za Šabac“?
„Hoću! Evo, tu idite pravo…“
Iza njega se družila ekipa, malo, starijih, dječaka. Jedan je prišao i rekao:“ Šta ti znaš!, Ja ću mu pokazati! Vidiš ovaj put!? Samo idi pravo. Preko Vitojevaca i Platkovaca, pa onda na magistralu, levo. Tamo ti je Šabac, biciklisto! A? Hoćeš da se trkamo!? Ja motorom a ti biciklom!? A? Koliko možeš da nabiješ?
Rekoh, da nisam za trke. Ne mogu da „nabijem“ više od 20 km-h. Njegov respekt beogradskom biciklisti, brzo je izblijedio. Vratio se svojoj družini, nezainteresovan, dok je njegov prethodnik mahao u pravcu Šapca. Grabovce ostavljam iza leđa, dok prolazim pored polja lubenica. Bostan se raširio , uobličen u zelene lopte. Crveni tragovi pored puta. Neko je i bacao! Ima za svakog! Zemlja se postarala. Samo malo truda. Samo malo motike…Vitojevci prosto ulijeću u oko. Ne stižu ni da te izmjere pogledom, a već si na raskrsnici za Šabac. Uspavani Platkovci me izbaciše na magistralu. Zuje metalne šklopocije. Već, pomalo, umoran, uključih se u taj, ubrzani saobraćaj. Ulijevam se u kolonu beštija. Jedini sam koji vozi 20km-h. Ostali voze i po deset puta brže. I smetam im! I ljuti su! Držim se krajnjeg desnog, pa makar i u njivu! Trudim se da taj dio puta odvezem bez emocija. Samo pravo i ispravno! Skoro da je pažnja popustila, kad se pojavi šumski pojas Save. Ubrzo dolazim i na most(13,15h). Kraj opštinskog okruga – Ruma, a početak grada, zvanog Šabac. Zastajem na sredini betonske nemani, slikajući čamce, kako se praćakaju u podnevnom cvrčanju. Prelazeći na drugu stranu mosta, gledam kako mašine GP ljube asfalt. Da uđem u grad? Sjetih se da je moja prijateljica, Olja na penječkom kampu. Šaljem joj sms. Kafu da pijem? Ne! Vraćam se natrag, dok još krv klokoće u venama. A klokoće sve tiše.
Istim putem valja poći… Odpedalam tu, dosadnu, dionicu, stisnutih zuba. Posle pola sata, skretanje za Platkovce me ozari. Ponovo, onaj, razrakoljeni, ravničarski put. Nema nigdje nikog. Poneko vozilo, prohuji, kao da se takmiči samo sa sobom. Opet lubenice. Opet dinje. Vitojevci se razdvajaju od Platkovaca, njivama očvrslim i prslim. Razmirisala se nedelja do neba.
Prodavnica na kraju sela, naravno, nudi hladno pivo. Sipam 0,5l. Rezervoar izdržava do Obreža. Poznata polja u žutom. Na istom mjestu Jastreb! Uspjevam da ga ufotkam! Nije neki kvalitet, ali širi mi se duša, kao traktorska guma. Dajući oduška dvotočkašu, prolazim kroz vrijeme-sada. Ubrizgavam u oko, polje pšenice, boje pokislog zlata. Toliko je i kislo, ovog dana. Samo nekoliko kapi, prašnjave i vrele kiše. Na cvikama-muzge, kao sasušene suze.
Iz šume, volio bih, da ne izađem, danima. Međutim, izađoh oko 15,30h. Propustih Obrežu reći: „doviđenja“. Kotrljajući pored rezervata, Obedske bare, ponovo osjetih znakove umora. Ciljam drveni vidikovac, koji je pogodan za ručak. Opuštam, odrvljene, hodaljke dok unosim zalogaj, istog takvog sendviča. Zvuci močvare me obuzimaju. Mir božiji…
U nogama naslućujem malo olova. Sporiji su moji zahvati. Kotrljajuća mašina cijuče. Ašanja-Petrovčić! Kakav pravac- bez kraja! Iznada glave cvrči visoki napon, nošen žicama dalekovoda. Dovezem, nekako, do kružnog toka! Na tom krugu, sav sam krug! Ipak, vozim preostalim snagama, ka Bečmenu. Sad me crkva gleda sa lijeve strane. Ribolovački klub, sa desne. Gledam samo pravo, već glasno šišteći od umora. U 19h, na kraju sela, okrećem pedale umrtvljenim stopalima. Nizovi istih krovova, sa obje strane. Svaki čas ustajem sa sjedala, dajući pozadini mogućnost, da izađe iz obamrlosti. Bila je, tako zahvalna…
Stegnutih zuba, provezoh kroz Surčin. Slika pijenja kafe, pod dragim tremom, mi je dala još 0,2l energije. Mokar i crven, uđoh u dvorište. Sa malo preostale snage, pripinjem capriola u, njegovu odaju, i odlazim na nestabilnim nogama, pod tuš. Čarobne, vodene iglice! Sa svakom kapi je oticao i umor. Zvoni telefon! Olja! Kaže: „Pa, kako da dođeš u moj grad, kad ja nisam u njemu“?
„Ne brini! Samo sam do mosta stigao! Nisam ušao u Šabac! Kad budeš tu, doći ću na kafu!“
Olja mi prenosi utiske sa Kučkih planina. Kaže: „ Kako koji smjer popneš, po podne ga gledaš iz Bukumirskog jezera, u kojem se kupaš“. Za čas, kao da vidjeh sve to! Bledolika skvo! Šaljem ti pero Jastreba, dok nebo gubi plavu boju. Uz miris, tek skuvane, kafe i dječije graje iz komšijinog dvorišta, gledah kako noć uzima dan, u opuštajući zagrljaj.
