DRUG TITO PO DRUGI PUT MEĐU CRNOGORCIMA
Stropošta se drug Tito pred spomenikom u Podgorici, jer ga ove mlađane generacije sa slušalicama na ušima i pirsinzima u nosu i po obrvama ne prepoznaše.
Spominjem te ja, druže Tito, evo majke mi. Čista mi kletva. I posle Tita, Tito. Evo ti stojiš, pred velelepnim spomenikom u Podgorici i čudiš se kako su ti sačinili bistu!
– Jesi ti komunista! – pitaš me.
– Jok ti si!
– Majku ti Božiju!!! – ljuti se Tito.
– Dobro, druže Tito, ne moraš sa tom psovkom, tako ti svega, poslije ću ti reći što…
– Jesi ti Podgoričanin?!
– Ne, nego Jugosloven!!!
– Jugoslaven, u dvadeset prvom vijeku! – začuđeno će Tito.
– Pa kako je to moguće. Majku ti božiju… (opet on sa psovkom)
– Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija još plamti!!! Tamo gore, u večnim lovištima, ne!
– Plamti, plamti, i čovečanstvo te pamti. Ha, ha, ha. (nasmijah se)
– Šta se smeješ džukelo jedna belosvetska!!! – kaže mi Tito, a ja nastavljam da ga gađam pitanjima:
– Optužuju te za Goli otok?!
– Pa šta! – kaže mi Tito. – Tu su se ćelićili moji politićki neistomišljenici…
– Optužuju te za raspad bivše Jugoslavije…
– Ja sam stvorio državu bratstva i jedinstva! – izdra mi se Tito.
– Optužuju te za savezničko bombardovanje!
– Pa šta! I za Leskovac optužuju Koču, da je potpisao, pa ništa!!!
– E nećemo se vrijeđati, tako mi Njegoša, ćirilice, gusala.
– Ajde, odguslaj mi jednu – zamoli me Tito.
„Kad je Tito kreno’ da Podgoricom šeće, naočare stavlja i prikuplja cveće…“
– Šta je to, neki rep? Ti repuješ, vragca ti!
– I niko me sem tebe ne prepoznaje, joj poludiću. Nije mi dobro. Mora da umrem.
I stropošta se drug Tito pred spomenikom u Podgorici, jer ga ove mlađane generacije sa slušalicama na ušima i pirsinzima u nosu i po obrvama ne prepoznaše. Dođe i hitna pomoć. I umesto Tita, smestiše mene u ludnicu.
Od njega ostade samo štap, muštikla, jedna srebrna tabakera, belo odelo i isto takav šešir. A ja se posle hvalih kakao sam baš lijepo poludio, kao sav narod u Podgorici, koji ne prepoznaše voljenog druga Tita. I onu pjesmu „druže Tito ljubičice bela, tebe voli otažbina cela.“
– Šta ti to piše na majici, upita me doktor psihijatar. Zadnji jugoslovenski super star: Tito.
– Super zvijezda! Kao petokraka! Ne! (Počeh i ja da spelujem, ne!!? Kao braća Hrvati!!!)
– Ajde da ti kucam otpusnu listu pa ideš kući! Ništa slano, ništa kiselo, ništa ljuto i ne smiješ da se sekiraš! I opterećuješ raznim likovima da pišeš i čitaš puno, poludićeš od knjiga.