Ladislav Babić
SAN
… Sanjao je kako jednog prohladnog, vjetrovitog ali sunčanog jesenjeg dana, šeće oronulom srednjeevropskom jezgrom svoga grada, razgledavajući vremenom devastirane ornamente, kipiće, stupiće i prigodne natpise po pročeljima kuća. Povremeno bi nešto bilježio u svoj oveći blok, ukrašavajući tu i tamo svoje bilješke crtežima. Studirao je povijest umjetnosti te je želio prikupiti autentičnu građu koja nije bila bunkerirana po nepristupačnim muzejskim spremištima ili, u manjoj mjeri, izložena uvidu javnosti triput tjedno od 8 do 14 sati, već se – gotovo samosvijesna samozatajno izložene estetike svoje slobode, spram uskladištenih primjeraka, sama nudila po ulicama i trgovima rodnog grada. Upravo dok je s fasade jednog pravog arhitektonskog blaga – neodržavanog, jasno, jer ljudi u životu uglavnom čeznu za sasvim drugom vrstom vrijednosti – duboko zadubljeno, mentalno izoliran od ostatka svijeta oko sebe, koncentrirano skicirao neke prastare masonske simbole; šestar, kutomjer, trokut, pentagram, Solomonov pečat… „krajičkom“ sluha što mu je valjda instinktivno još održavao vezu sa okolinom, začuje glasni, neznano kome upućen, upozoravajući krik raspoznavajući tek riječi: …crijep… čovječe… skloni se… a onda ga, poput neprozirne čahure, obavije tama i on utone u nešto, snu slično.
… Sanjao je kako jednog prohladnog, vjetrovitog ali sunčanog jesenjeg dana, šeće oronulom srednjeevropskom jezgrom svoga grada, razgledavajući vremenom devastirane ornamente, kipiće, stupiće i prigodne natpise po pročeljima kuća. Povremeno bi nešto bilježio u svoj oveći blok, ukrašavajući tu i tamo svoje bilješke crtežima…
. . .
Priča iz zbirke kratkih priča „Najkraće priče 2011“, priredio Djordje Otašević, IK Alma.