NOVINE NA VJETRU
Pola hljeba na klupi u parkiću sjaji, neko je u žurbi halapljivo zagrizao svoje… Šta ga je otjeralo, to ne znam. Mrvim.
Košava brije od jutros… Nosi sve i lista kosti – mrvu po mrvu… Nanosi mi miris tvoj na kosu i golicaju me, meškoljim se – pokušavam da se ne opirem, da ne ispustim ni minut od ovog postojanja i tumaranja okolnim prljavim ulicama oko stana.
Kao dvije zgažene višnje – taj beleg nepogrešivo nalazim i zapis na svakom listu stabla koje se i zato postavilo onako iskoso i matoro. U svitanje jednog dana, u prolazu novine rasute od ko zna kada, vješto čitam na ulici i vjetar mi pomaže… Lista tu ispisanu suštinu, te slike crnobjele. I sve opet košava prebrojava i lomi – a tvoj miris u kosi i dalje „kosi“ sve pred sobom.
Ulične svjetiljke se pale u vrijeme kad im nije „vakat“, svici ne lete i ptice nisu još utihnule… Jeftina naricaljka od nekud bije i bubnjevi u ritmu tam tama… Sve odskače i lomi se na glatkoj površini asfalta i neke kuće na uglu.
Košava ne sustaje, nema da odmori ni za trenutak… Navikao sam se na taj odgovor kroz kosti što sječe i prebrojava stare ožiljke… Polako završavam sa čitanjem novina, i nema ništa baš novo kao i obično… Pjevaljke se slikaju sa silikonima, mercedesi „bleje“ iza njih i osmjesi od uva do uva… Mozak ovdje nije bitan. To nikako… I nije baš sve to novo niti će iznenaditi nekoga. Mene ništa više ne „dira“, ništa…
Parada neukusa, laži i potok znoja skriven žestokim dezodoransima… Košava koja umije da sve to počisti i skloni… Baš volim košavu.
Pola hljeba na klupi u parkiću sjaji, neko je u žurbi halapljivo zagrizao svoje… Šta ga je otjeralo, to ne znam. Mrvim.