Urlik

Izađosmo napolje
u školsko dvorište zajedno,
ja i taj dječak čijeg se imena i lica
ja ne sjećam. Isprobavali smo domet
ljudskog glasa:
on je imao da urliče koliko ga grlo nosi,
a ja da podignem ruku
sa druge strane da obznanim
da je zvuk dopro do mene.

On zazva tamo iza parka –
podigoh ruku.

Van domašaja moga oka
urliknuo je tamo sa kraja ceste
iz podnožja brda,
pa onda tamo iza kapije Fretvelove farme –
podigoh ruku.

Napustio je naše selo,
postao mrtvacem pre dvadeset godina
sa rupom od metka u
gornjem nepcu usta,
u zapadnoj Australiji.

Dječače sa imenom i licem kojih se više ne sjećam,
možeš da prestaneš da vičeš,
ja te još uvijek čujem.