ONA ČEKA

Tito je te godine nestao sa zida moga omiljenog bifea i mog svijeta, a ljepotica i dalje čeka taj brod. Uskoro će.

Iza šanka na tamnosmeđoj polici godinama stoji zaboravljena boca Badel ruma na čijoj se etiketi opustila jedna crnokosa ljepotica.

Ozbiljna je. Nije ona cura za svakoga. Stoji u hladovini ispod krošnji dvije visoke palme. Lijevom rukom pridržava pogolemo burence na prelijepoj glavi. U burencetu je rum. Na njemu piše 40%. Žestoko piće – rum domaći! Obara!

Desnu ruku izazovno drži na boku. Ima prelijepe grudi i pristojan grudnjak. Vjetrić joj se šejtanski poigravao oko lelujave šarene suknje. Na vratu ogrlica od školjkica, a u lijepo počešljanoj kosi, svezanoj u punđu, zataknut bijeli cvijet. U desnom uhu je minđuša u obliku halke. A iz daljine, daleko iza dvije palme, doplovljavao tromi jedrenjak sa dva jarbola, vjetrom napuhanih jedara. Vraća se sa dalekog putovanja.

Cura garant čeka da taj brod uplovi u malenu luku, pa da s broda siđu veseli mornari s gutama para jer su upravo dobili plaće, zaostatke i dodatke za odvojeni život i da im ona, onako žednim, talne to burence ruma, i da se bogme para okrene. Lako je trgovati i biznis praviti sa mornarima željnim ruma i lijepe ženske, a posebno nakon predugih putovanja. Strpljivo čeka i netremice gleda svoj jedrenjak u daljini. Samo što nije uplovio. Ona i ne sanja da njen jedrenjak možda nikada neće ni uploviti, ali grozničavo mašta šta će sve kupiti kada mornarima proda to svoje burence Badelovog ruma – domaćeg.

Prvo će kupiti najmoderniji mobitel. Da, da. Do 1992. s njene lijeve strane je visila prašnjava crno-bijela slika druga Tita u maršalskoj uniformi i s muštiklom i cigaretom u lijevoj ruci. On je godinama, pogledom punim ozbiljnosti i neke zabrinutosti, posmatrao tu ljepoticu.

Tito je te godine nestao sa zida moga omiljenog bifea i mog svijeta, a ljepotica i dalje čeka taj brod. Uskoro će.