I SVI NISU ŽIVJELI SRЕTNO DO KRAJA ŽIVOTA
Svom djetetu nikada neću pročitati rečenicu „I svi su živjeli sretno do kraja života“. Ne mogu mu nametati takvu ideju…
Tek sad shvatam tatin cinični smijeh koji se prostirao preko sobe svaki put kad bi, čitajući mi priču za laku noć, naišao na rečenicu „I svi su živjeli sretno do kraja života“.
Moj tada dječiji um bio je isuviše naivno zanesen životom da bi shvatio da bajke ne postoje. Naslonjena na tatino rame, zbunjeno posmatrajući njegov, meni tada neshvatljivi smijeh, sjedila sam na rubu kreveta dok su moje noge visile u nemogućnosti da dosegnu pod, ali glava mi je dosezala do oblaka, snovi i želje do najdubljih predjela univerzuma, a mašta još puno dalje…
Tada još nisam razumjela zašto ljudi plaču i nekako su mi bili nejasni i onaj tatin cinični smijeh na rečenicu „I svi su živjeli sretno do kraja života“ i suza u maminom oku ili djedov duboki uzdah kad bi naredne noći, u nekoj drugoj priči, naišli na istu rečenicu.
Bila sam isuviše mala da razumijem njihovu ogorčenost životom, ali ipak dovoljno velika da je zapamtim. Zatim sam malo odrasla i moje su noge dosezale pod kada bih sjela na rub kreveta, ali glava mi više nije dosezala do oblaka. Snovi i mašta su se sve više trudili da dosegnu kosmos, a sve manje to uspijevali.
Zatim sam još malo odrasla i glava mi se spustila na tek par centimetara iznad ramena, a mašta umrla stravičnom smrću bacivši se čak iz kosmosa na Zemlju.
I tako sam ja, prevarena bajkama, bez svoje mašte ostala da sama, bez problema dotičući pod nogama, zbunjeno sjedim na rubu kreveta ne razumijevajući zašto odjednom ne žive svi sretno do kraja života. Tada sam zamrzila bajke. Sada ih mrzim još više.
Svom djetetu nikada neću pročitati rečenicu „I svi su živjeli sretno do kraja života“. Ne mogu mu nametati takvu ideju, ne mogu mu oblikovati život takvom vrstom deluzije, jer „zauvijek“ ne postoji, niko ne živi sretno do kraja života, a žabe se ne pretvaraju u prinčeve.
Naučite na vrijeme svoju djecu zašto ljudi plaču.