NE, NIJE NORMALNO…
Boli ova tišina svakim danom, svi smo na istome mjestu ne pomičemo se, gledamo da je nama bolje, kao da tamo nikoga nema. Boli ova tišina.
Piše: Žana Alpeza
Ne, nije normalno da svoju negativu i komplekse istreseš na pacijenta, baš si faca što djedicu i baku u staračkom domu maltretiraš, jer ti se sinoć muž naljutio.
Kćerka ti pravila problema jer se zdebljala pa bi obnovila garderobu, pa si se kao stršljen ustala i svoj bijes po tim hodajućim mrtvacima.
Ne, nije normalno da se kur.iš i da si faca jer ništa nisi stekao sa svojih 10 prstiju, pa sada si ti kao faca ovamo kada negdje dođeš.
Ne, nije normalno da slabijeg ili siromašnijeg od sebe maltretiraš, ili što si to faca pa ćeš svoj nagon agresije istresti na tom jadniku na ulici.
Ne, nije normalno da samo razmišljaš i pričaš o novcu, ma tko si ti, pa vidiš da ti obitelj pati, od tebe ni trunke emocija, i pažnje, pa si ti kao faca.
Ne, nije normalno da kriviš i galamiš na profesore i učitelje jer je tvoj „omiljeni klinac“ napravio neko sranje pa ćeš ti kao faca to sve prekriti.
Ne, nije normalno da si sjeo u tu fotelju političku, jer si uvukao se kao pacov u rupu ližući Big brotheru zadnjicu.
Ne, nije normalno da vam djeca i vi sa njima gledate reality-e, i uz sve psovke, skidanja, vrijeđanja, djeca kao spužve upijaju – da, ti si faca koji primjer daješ djeci kao jednu od normi moralnih vrijednosti još kažeš, e ovako se pare zarađuju.
Ne, nije normalno da svake minute zurite u mobilni i gledate post koji ste stavili ima li još koji više lajk, kao faca ćeš biti sa što više lajkova.
Ne, nije normalno ako imaš dom, da šalješ roditelje u starački dom ili ih zaboravljaš kući posjećivati, ne, shvaćaš sada da ćeš jednog dana ostarjeti pa vidi kako je kada te odbace kao krpu.
Ne, nije normalno da na ljubavi kalkuliraš, koliko si dao/la njemu i obrnuto, nisi faca ako prvi nazoveš.
Ne, nije normalno da ti se netko preko želuca gadi, ideš njemu/njoj, zbog je..ne financijske situacije.
Ne, nije normalno da si faca ako udariš ženu, dijete, siromašnog, nema opravdanja.
Ne, nije normalno da prođeš fakultet bez ijedne večeri zagrijane stolice da nešto naučiš i to preneseš drugima, nisi faca, to je jadno.
Ne, nije normalno da budeš ljiga da bi bolje prošao. Tuga je to. Jad .Čemer. Ti si bezdan, a ne faca.
Ne, nije normalno da se plašiš panično smrti, ako već živiš kao hodajući mrtvac, udahni život, iziđi živi ga.
Ne, nije normalno da su Psihijatrijske klinike najtiše bolnice, to su ljudi koji imaju raznih poteškoća i bolesti mentalnih, da mogu kožu bi sa sebe satrgnuli, ali ne mogu guše se u sjeni zatvora, jedna dođe medicinska sestra, citiram: „nemoj tuda da mi se dere po hodniku, daj joj boc boc“, a ona traži jadna onakva stara, jedva hoda od sedativa broj da zovne kući. Draga sestro i svi koji radite u ovakvim ili sličnim institucijama plaćeni ste za to! Kraj priče, znali ste što vas čeka i koje da su to bolesti jako teške. Znam da su ovi dani iscrpni, neizdrživi, pogubni za vas drage sestre i drugo osoblje, ali ima još u vama ljepote karaktera i duha, pokažite im. Vi ćete večeras kući, tko zna hoće li oni dočekati zoru dana.
Ne, nije normalno da si vidio kako vuče unuk staru baku na pregled u ambulantu, jer ona ne može. Unuka to nije briga, on čeka da je dovuče da ga slučajno ne bi prijatelji vidjeli pa ga zadirkivali: „hej stari pa joj ti babu vozaš“, a ona sjedeći u hodniku i gledajući za njim sva drhtava kaže: „sine ostala mi flaša vode suše mi se usta“, i tada poteče potok suza iz njenog oka.
Ne, nije normalno da su po ovim i drugim krajevima i mjestima zarasle ovakve krasne njive i livade. To se nekada prostiralo od ljepote mira proljetnog dana i cvijeća. Nije to Božje. Zemlja nas hrani, daje nam sve za život. Sramota je, dragi sine, otići u ogradu ukupiti malo drva. Ne, to nije sramota, to je blagoslov.
Plače mi srce za starim ljudima, plače mi srce za opustjelim poljima i livadama, plače mi duša kada djeca više i ne znaju, a žive na selu, što je to zaprljati se i igrati u pijesku, plače mi kada vidim onog starca na tronošcu, gleda u bezdan negdje prisjećajući se kako je to bilo i u sebi moli Boga da ga Bog uzme, plače mi srce za onu studenticu koja nije dobila stipendiju jer je iz siromašne obitelji, a ostale su imale „vezu“, plače mi srce kada dođeš, a djeca nemaju nikakvog poštovanja prema starijima, a onu vrećicu što si donijela vuku što je tko kome donio, nikakvo poštivanje starijeg.
Plače mi srce kada ona stara gospođa čeka u kolicima na zebri čekajući da joj netko stane, dok nisam izišla iz auta upalila sva 4 i odvezla je na drugu stranu, i onda sam svima pokazala „srednji prst“.
Boli ova tišina svakim danom, svi smo na istome mjestu ne pomičemo se, gledamo da je nama bolje, kao da tamo nikoga nema. BOLI OVA TIŠINA.
Poželi čovjek otići u šumu i zavijati s vukovima!