KOD KAZANA
Treba znati, moj sinovče, oko kazana, nije to samo naloži vatru, saspi kominu i eto rakije…
Miriše jesen u podnožju planine Grkinje na parnu rakiju, na prezrelo grožđe, na žute dunje, na nostalgiju za prošlim vremenima, kada je pečenje rakije bio događaj u selu, koji se sa žarom i nadom iščekivao, sa dušom i merakom obavljao, i o kome su se danima ispredale priče i anegdote.
Miriše jesen i sjeća na srećne dane kad su se komšije utrkivale ko će priteći u pomoć, da se nađu i u dobru i u zlu, i u radosti i u tuzi. Nisi bio sam makar u krugu od kilometar nije bilo kuće. Nisi bio sam ni zimi ni ljeti, ni danju ni noću, jer kad god je potrebno, i da ih ne zoveš, dođu prijatelji i rođaci velikog srca i neizmjerne ljubavi.
– Pojačaj malo vatru sinovče ako hoćeš da protekne do zore. Ne štedi drva, hvala Bogu ima ih kad bi mjesec dana pekli neprekidno.- daje Rade upute, a zna da današnja omladina sa teškom mukom prihvata savjete, i daj Bože da će iko poslije njega znati i postaviti kazan, a kamo li ispeći domaćinsku rakiju zbog koje se ne bi postidio ni pred carem.
Poteže iz flaše šljivovicu, pa hrapavom i od komine crnom rukom obriše usta i sijedu bradu, pa nastavlja:
– Treba znati moj sinovče oko kazana, nije to samo naloži vatru, saspi kominu i eto rakije. Ima kazan svoju dušu, moraš znati potrefiti mu žicu, ugoditi vodu, vatru, znati kad pojačati kad smanjiti, kad prekinuti. Današnja omladina bi samo nabrzinu da izbaci pos’o iz šaka.
Nema više onog vakta, nema više onog naroda. Vidiš li ti da čitav dan pečemo, a nigdje nikoga da navrati, da proba rakiju, da nazdravi. A nekad tek što je protekla a ono se skupi sijelo, pa krene priča, šala, popije se pomezi, bogami i zapjeva. Jedni prinose drva i sijeku ih, drugi prinose kominu i rastavljaju kazan. Jedni opet ubacuju u žar krompire i kukuruze, pa ih onako vrele dijele da se zamezi, jer parna rakija hoće da prevari pa se napiješ iako nisi mnogo popio. Neki znaju donijeti zeca pa ga pokraj kazana ispeku, a uz vruću pogaču i parnu rakiju nema bolje gozbe.
Priča Rade svoju priču, a suza mu u oku blista, pa potegne iz flaše i duboko uzdahne za vremenima kad se bilo i mlađe i zdravije, za vremenima kad je selo bilo puno njegovih vršnjaka, a sad ih na prste može nabrojati, a i ti koje i nabrojiš nisu sposobni doći do kazana, a kamo li popiti i zapjevati. Odavno njima nije do pjesme i do pića.
Miriše jesen i zamirisa rakija što u mlazu poteče iz lule, ko život kad se javi, sa nadom, sa optimizmom. Zamirisa onim starim vremenima, spremna da da svoj danak na veseljima, žalostima, na sijelima i prelima, za krsnu slavu, za veliki god, da okrepi umornog, da razveseli tužnog.
– Daće Bog da i iduće godine rodi šljiva, i posluži zdravlje, pa da moj sinovče opet pečemo ovu mučenicu koju su pekli i naši stari, krijući od turaka, a i od poreznika. Živio.