Život kao meteorološka pojava

Jagoda Kljaić

Dan nikada nije onakav kao što izgleda, kako se meni čini i kakav uistinu jest. Dan je samo onakav kako se ja osjećam…

Mislim da sam meteoropat. Riječ je to koja prije dvadesetak godina nije ni postojala u udomaćenom jeziku, možda su se njom koristili samo specijalizirani psihoterapeuti. Nije bila poznata riječ, a njeno značenje još manje. Što dalje u prošlost – ni riječi, ni značenja, ni psihoterapeuta. Danas sve to, iz dana u dan, sa sve više i više sljedbenika. Samo čekam da će netko osnovati klub obožavatelja, kako bi se danas amerikanizirano reklo klub fanova ili grupu na fejsu. I to će još biti jako dobro, samo da ne preraste u sektu.

Sve više riječi koje sve manje naše okoline razumije.

Moramo biti moderni, hodati ukorak s vremenom. Ne razmišljati o tome da vrijeme stoji, ne kreće se, ne gubi se, ne nestaje i ne odlazi trajno. Samo smo mi u njemu prolazni. Lutajući i gubeći se. Pokušavajući se nasilu održati, ukopati, ukalupiti vrijeme u naše planove, ukrotiti ga samo za sebe. A kad nam to ne uspijeva, onda postajemo bolesni, neraspoloženi, bezvoljni, depresivni, napada glavobolja, ubrzavaju otkucaji, raste tlak.

Uvjeravamo sami sebe kako smo meteoropati i da nam tlak zraka – a i ne znamo što to zapravo znači – pojačava užas od sveukupnih naših problema. Kad bi se bar dogodilo nešto lijepo u našoj svakodnevnici baš toga, klimatski nepovoljnoga i teškoga dana, brzo bismo zaboravili meteoropatiju.

Kad bismo jednoga takvoga dana u kojemu, po svim kriterijima meteorologije kao nauke, moramo biti loše, ostvarili stalno tinjajuću nadu o dobitku na bingu. lotu, lutriji. Nadjačalo bi naše raspoloženje sve vremenske uvjete. Ma da sjekire padaju s neba, ni jedna nas ne bi mogla pogoditi. Bili bismo jači od svemirskih sila, mogli i izgubljena jata ptica i rojeve pčela vratiti na njihove putanje.

Njima je teže nego nama, zato su jednostavni i razumni. Nemaju nestvarne želje i ciljeve, znaju što mogu, dokle bi trebali stići, gdje im je start, a što je cilj. Kad bi nas bar htjeli primiti u svoja jata. Jer mi ne možemo ono što ptica roda može. Vlastitom snagom, sami sa svojim krhkim tijelom, vlastitom pameću, znanjem i intuicijom stići od – do i ponovo od – do. I to u kratkom vremenu, jer naših 365 dana roda ne razumije, ništa joj ne znače. Živimo zajedno, mi u kući, one na dimnjaku, dijeli nas nekoliko metara, a sve nam je različito. I to se zove suživot, u kojemu se jedan osjeća bezobrazno superioran. Ne želi to čak ni priznati, samo želi iskoristiti. Nije, jadan, svjestan da je roda uvijek pobjednik.

Kad bi me bar rode htjele primiti u svoje jato. Pa da vidim sve ono što je njihovom oku dostupno, osjetim strahove kroz koje one prolaze, živim njihovu želju za povratkom na vlastitu banderu. Možda, jednoga dana…

Moglo bi nam se jednoga, tako najavljivanoga teškoga dana, i mimo roda dogoditi štošta lijepoga. U porodici, među onima s kojima dijelimo život, od onih koje volimo i želimo im događanje isto tako lijepoga, od prijatelja, poznanika, radnih kolega. Mogao bi nas glas koji donosi radosnu vijest vinuti u zrak, malo bliže zemlji, ali dovoljno da se osjećamo dobro.

Samo, ta dobra vijest, ljepota koja bi nam nešto značila, morala bi se odnositi baš na nas, ticati se našega života. U suprotnom, ako bi se događalo dobro nekome drugom, ne tvrdim da toga dana ne bih bila još jače podložna lošim položajima meteoroloških silnica.

Sniježi i jako je hladno – dijete vam je dobilo dobru ocjenu, položilo ispit, prošlo na testu.

Kiša lije već danima bez prestanka, nemate što obuti, sve mokro, nije se stiglo osušiti – bračni drug dolazi s posla i donosi vijest o povišici plaće.

Puni je Mjesec, niste spavali, morali popiti tabletu za spavanje – telefonom stiže vijest da vam je zdravstveni nalaz uredan.

Mladi je Mjesec, simptomi isti kao kod punoga – banka javlja da vam je odobren onaj povoljni kredit.

Vrelina, nigdje mjesta za udahnuti zraka – najavljeno vam je napredovanje na poslu.

Magla, sunca nema danima, svi bezvoljni – poštar donosi poklon od rođaka iz Francuske.

Nebo visi nad glavom, samo što se na vas ne uruši – primijetili ste veliko sniženje kaputa koji već dugo priželjkujete.

Cijeli dan ste nemoćni, tijelo vas izdaje – prijateljica vas je pozvala na izlazak u šoping centar, ona dolazi po vas i časti pizzu, kapučino i sahericu.

Čuli ste sinoć u prognozi vremena da će dan biti teži za osobe osjetljive na vremenske promjene.

. .

Ne, nisam meteoropat. Ne dam da sa mnom manipuliraju. Da me uvjeravaju da mi je lošije nego što jest i da mi nude svoju pomoć tako što će mi nešto prodati, tražiti da za njih glasam, uvjeravati da će pomoći novi lijek, lagati da mi daju povoljan kredit.

Naš život je jedinstvena meteorološka pojava, u kojoj je svatko od nas i zvijezda, i satelit, i meteorit, i Sunce, i Mjesec, i oblak, i kiša, i snijeg, i magla, i munja, i grmljavina, i duga. Lutamo kroz tu pojavu misleći da znamo kuda koračamo i gdje ćemo kročiti.

Od pogrešnoga koraka me zaboljela glava, a ne od južine.

Dan je samo onakav kako se ja osjećam…

. . .

Fotografija: „A tek kad rodu zaboli glava“ – snimio Karlo Ivančević