STARE PRIČE
Tu kod „česama“ razmjenjivale su se novosti i vijesti, koje su se desile u varoši i u okolini…
Do skoro je u Beranama, na desnom uglu sokačeta koje je, u međuvremenu, preraslo u kratku, ali i široku asfaltiranu uličicu, koja se od zapada uliva u Njegošev trg, postojala stara kameno-drvena i čakmovita vakufska kuća na „boj“, koju je, prema priči i kazivanjima, sagradio neki turski velikodostojnik, nadzornik-mufetiš Ahmed Hamdi paša, tamo negdje 1883. godine.
Ispod istočnog dovratka kuće, iz ljutog kamena, tekla je voda za piće, u jakim mlazovima, čista kao suza a hladna kao led sa vrha Koma! Taj dio vakufa bio je oslonjen na pet drvenih stubova, ojačan polukružnim gredama.
Iznad česme, na zidu, nalazila se ploča sa natpisom, neko tvrdi na arapskom jeziku, a drugi kazuju da je na staroturskom: „Česma gospodina Šehid Oglu Mufetiš Ahmed Hamdi-paše, Rebiul-Evvel 1300. godine, 10. januar 1883. ljeta“. Međutim, poneko misli da je napisano i nešto drugačije, a ostala je i priča da je paša česmu sagradio u znak sjećanja na svojeg rano preminulog sina…
Znajući za njenu čudotvornost, Ahmed paša je vodu doveo od manastirskog vrela pomoću glinenih ili drvenih čunkova, onako kako su to u prastara vremena radili naši preci, pa i Rimljani, te Grci i svi oni koji su obitavali u ovoj prelijepoj dolini i podario ju je ondašnjom stanovnicima Berana.
Voda je bila tako pitka da je oko nje, sve do njenog usahnuća, kada joj je neko prepriječio put i promijenio pravac, bilo uvijek naroda, koji je čekao da pije ili da natoči vodu. Naročito je bilo divno u predvečerje, kada su pristizale djevojke i žene, a među njima i mnoštvo ljepotica sa očima planinskih jezera, noseći glinene testije, koje su zadržavale svježinu i hladnoću bjelasičke vode.
Tu kod „česama“ razmjenjivale su se novosti i vijesti, koje su se desile u varoši i u okolini, tu su treptala djevojačka i momačka srca poput zvijezda iznad prostranog beranskog neba, tu su se domaćice, barem malčice, odmarale od silnih poslova, činovnici su zaboravljali na brige i obaveze, ratnici na ratove, pjesnici na pjesme, slikari na slike, dužnici na dugove, bolesni na bolest, tužni na tugu, nesrećni na nesreću, tu se zaboravljalo na prolaznost života, tu su se mirili zavađeni, tu je vladao prećutni red i zakon, baš kao na nekom šumskom izvoru.
Tu su svi bili isti, ujedinjeni u jednoj jedinoj želji – da hladnom vodom utole žeđ! Čin čekanja i ispijanja svete vode, osvještane zvukom molitvi iz prastarog hrama, začinjenu mirisom tamjana i iskrama đurđevdanskih, vaskršnjih, petrovdanskih, ivanjskih i božićnih uranaka i okupljanja, kao i njeno blagotvorno dejstvo, smirivali su i preporođivali sve one koji su pohodili „Velike česame“, bez obzira na njihovu vjeroispovijest, na to odakle su, ko su i šta su!
Naročito je neopisiva gužva bila subotom, kada je bio pazarni dan i kad su svi, i prodavci i kupci iz obližnjih prodavnica, radnji i sa pijace, kao i prolaznici, bili ožeženi od vrućine, a poneko i od vrućih somuna i slankastih ćevapa.
Voda je izbijala u mlazovima iz mramora obraslog mahovinom i oticala je kroz kanal niz dvorište Markovića i Vujadinovića, pa pored kuće Ralevića i Bajića, između male i „šumske“ zgrade, pored kuće Lutovaca, pravcem u Lim, a sa njim u Drinu i dalje u Crno More.
U udubljenju iznad česme nalazila se masivna metalna čaša, postavljena tu da bi se pilo iz nje, naravno. Ukućani su govorili svojim najmlađima da ne smiju piti iz te „lastruše“, pošto je iz nje srkao svako i mogu se, kako su kazivali, tako zaraziti i dobiti neku opaku boleštinu.
No, iz nje su godinama pili i brkati, bradati, ćosi, obrijani, žene i muškarci, mladi i stari, bolesni i zdravi – svi oni koji bi makar i malo ožednjeli. Dosta je onih koji su pili iz te čaše redovno, a i dan-danas su živi i zdravi.
Čaša je bila privezana jakim, pravim volovskim lancem, za alku na zidu!
Malo je ko razmišljao zašto je tu takav debeli lanac, učvršćen za obrubljenu tešku čašu, koja je bila nalik na nekakvu pivsku kriglu.
Čim su obratili pažnju na to, shvatili su mnogo toga i sasvim im je postalo jasno da je čaša privezana, i to tako jako, da je ne bi neko ukrao. Ko bi to povjerovao – neko je volio da ukrade, čak, i metalnu čašu, koju je neko postavio upravo za njega, da se napije hladne i pitke vode!
I ukrao je!
Nema više masivne metalne čaše!
Nema više ni vode, i nju je neko ukrao, a nema ni okupljanja kod „Velikih česama“!
A namjerno su zatrpane i uništene dvije česme, koje su se nalazile preko puta zgrade gimnazije, ispod puta a iznad Lima, sa kojih su utoljavale žeđ brojne generacije đaka i profesora, stanovnici tog dijela varoši i prolaznici. Usahle su i „Male česame“ kod zgrade Suda, tako da danas grad koji se nalazi iznad jezera pitke, hladne i zdrave vode, kojeg prave bistre i hladovite otoke sa bjelasičkih visova, nema nijednu javnu česmu!
Milija Pajković
Foto: Zoran Zečević snimljeno 1989.
Obrada fotografije: Milija Pajković
Iz knjige ,,Beranske priče“ (2016)
Izvor: eSpona.me