JEDNOSTAVNI HRIŠĆANSKI ŽIVOT
Naš narod kroz vekove nije imao dilemu šta u svakom trenutku treba da čini, zato što je sve ono što je aktuelno merio Hristom, rečju Njegovom.
Beseda Njegove Svetosti Patrijarha srpskog Porfirija održana 26. januara ove godine na svetoj Liturgiji u crkvi Svete Trojice na Vračaru.
U ime Oca i Sina i Svetog Duha. Braćo i sestre, proslavili smo Rođenje Gospoda našeg Isusa Hrista, preslavno, čudesno i nadumno. Proslavili smo dolazak, stupanje Gospoda Boga našeg u neraskidivu zajednicu sa nama ljudima. Ne postoji prisnija veza, ne postoji prisnije jedinstvo između Boga i čoveka od jedinstva u ličnosti Sina Božjeg, u ličnosti Isusa Hrista. To jedinstvo je posledica ljubavi Božje pre svega i Njegovog snishođenja u odnosu na nas ljude, ali istovremeno i izraz dobre volje čovekove kroz glas i smirenje Presvete Bogorodice. Bog i čovek u ličnosti Isusa Hrista jedno su i to jedinstvo nema svoj kraj. Ta zajednica je večna.
Proslavili smo i Bogojavljenje. Proslavili smo dan kada je Gospod naš Isus Hristos kršten u Jordanu, kada je uzeo na sebe naše grehe. Krstio se za otpuštenje grehova, iako je On potpuno čist, bezgrešan i savršen, ali i tu pokazuje svoje snishođenje, pokazuje svoju ljubav u odnosu na nas ljude. Pokazuje da, iako je Bog, On jeste jedan od nas. Istovremeno, u tom događaju mi prvi put imamo otkrivenje Boga kao Trojice – Boga koji je jedan po svojoj suštini, ali koji je Trojica što se tiče ličnosti: Otac, Sin i Sveti Duh, ravnočasne ličnosti. Otkriva nam se tajna da je jedinstvo ličnosti u zajednici, način postojanja Svete Trojice i da je to model i način postojanja i života koji Bog nama ostavlja u amanet i otkriva da je to jedini ispravan, autentičan, normalan i zdrav način života čoveka koji jeste ličnost,, koji ima svoje talente i darove, kako smo čuli u odlomku iz današnjeg Apostola, ali je istovremeno i zajednica. Potvrđuje se kao ličnost u zajednici, kroz jedinstvo vere, sa ciljem uzrastanja u čoveka savršenog, u meru rasta visine Hristove (Ef 4, 13). To znači da je Hristos model, da je Hristos princip, da je On pravilo i načelo našeg života, da je On merilo našeg života, da smo pozvani da sve što mislimo, sve što govorimo i sve što činimo proveravamo Hristom, Njegovom rečju, Njegovom ličnošću. Kada god imamo dilemu, ne znamo da li je nešto ispravno ili ne, da li je spasonosno za nas i da li je dobro za naše bližnje, pozvani smo, imamo mogućnost, ali i zadatak, da proverimo sebe i ono što je naša namera kroz Hristovu reč, kroz Njegovo Jevanđelje.
Zato je hrišćanski život veoma jednostavan i zato naš narod kroz vekove nije imao dilemu šta u svakom trenutku treba da čini, zato što je sve ono što je aktuelno merio onim što je večno, merio je onim što dolazi, merio je Hristom, rečju Njegovom. Jednostavan je zato pravoslavni hrišćanski život, ali istovremeno on je i naporan, jer on jeste krst zato što on podrazumeva odricanje od svog koncepta života, odricanje od ideje da isključivo ono što ja mislim i što proglašavam za pravilo života i jeste pravilo života i svi moraju da se uklope u to. Ne, svi moramo da se uklopimo u koncept Hristov, u Njegov model života i zato, ma koliko vera pravoslavna i hrišćanska bila jednostavna i jasna, ma koliko jednostavno bilo Jevanđelje Njegovo, život u Crkvi, on je istovremeno i komplikovan, zato što je to uzak put.
Zato imamo u Jevanđelju epilog one čuvene priče o bogatom mladiću koji pita Hrista: Šta da radim, učitelju, da dobijem život večni? Dakle, taj mladić hoće apsolut, večnost, apsolutnu istinu, apsolutnu pravdu, apsolutnu lepotu. I Gospod mu odgovara šta sve treba da čini i šta treba da čini da bude savršeno. Završavajući svoje slovo, Gospod kaže: Sve što imaš razdeli, prodaj i podeli sirotinji i uzmi krst svoj i pođi za mnom. Dakle, Gospod mu kaže sve što imaš, ne misleći pri tom isključivo i pre svega na materijalno bogatstvo, nego mu kaže: Odreci se svoje logike, odreci se potrebe da sve mora da se uklopi u tvoj model i u tvoja pravila života, u ono što ti misliš da je ispravan put i uzmi krst svoj i pođi za mnom. Usvoji Hristovu logiku i Jevanđelje, a ono podrazumeva smirenje, podrazumeva borbu protiv gordosti, sujete i egocentrizma, podrazumeva saosećanje sa bližnjim, podrazumeva zajednicu sa bližnjim, podrazumeva činjenicu da mi je bližnji makar toliko važan koliko sam ja sam sebi, a ako mogu da učinim još jedan korak više, da ga činim čašću većim od sebe.
Dakle, život koji podrazumeva odricanje od sebe i usvajanje Hristove logike jeste stvarati blagodaću Božjom u sebi čoveka savršena do mere rasta visine Hristove. Epilog te priče je bio da je mladić otišao tužan. Dakle, imao je potrebu za savršenstvom, za apsolutom, ali to nije dovoljno. Nije dovoljno biti gladan za večnošću i biti glagan savršenstva i apsolutne lepote, punoće istine i pravde, nego je to dar od Boga i potrebno je učiniti podvig, podvig ljubavi, smirenja. Dakle, najradikalnije pitanje je taj mladić postavio Hristu. Niko Mu takvo pitanje nije postavio. Dobivši odgovor, otišao je tužan, jer nije bio spreman da ide uskim putem. Nije bio spreman da svoju logiku, svoj koncept i svoja merila uskladi sa Hristovim merilima, tj. nije bio spreman da se pokaje. Na to nas poziva Gospod u svojim prvim rečima, počevši svoje Jevanđelje, svoju javnu propoved. To isto je pre Njega činio i Jovan Krstitelj. Pokajanje su i jedan i drugi dovodili u vezu sa Carstvom Božjim. Pokajte se, jer se približi Carstvo Božje, reči su Hristove. I ne samo da se približi Carstvo Božje, već je među nama, sam Gospod Hristos je Carstvo Božje. Međutim, da bismo stupili u zajednicu sa Njim, da bismo postali građani Carstva Božjeg, neophodno je jednom rečju pokajanje. Na to je Hristos pozvao mladića. Šta znači preumljenje i pokajanje? Promeniti načela života, u smislu prevazići načela ovog sveta, načela palog čoveka, načela čoveka koji hoće život bez Boga, koji hoće sam bez Boga da stvara carstvo Božije. Takvih ideja i ideologija je bilo, ima ih i biće ih. I danas vidimo kakvo je to carstvo savršenstva, carstvo nebesko koje stvara čovek bez Boga. Ne samo da je razbijena i da se razbija zajednica, u širem smislu te reči, već se razbijaju porodice, razbija se čovek u sebi na bezbroj delova.
Ko od nas može za sebe da kaže da nije u razlomcima, da je najblaže rečeno neprestano fokusiran i koncentrisan na ono što je najvažnije? Ne možemo da pohvatamo svoje misli. Ne sećamo se šta smo pomislili pre pet sekundi, pre sat vremena. Dakle, kao pojedinci, kao ličnosti smo razbijeni i hoćemo da tako razbijeni mi uređujemo svet po svojim pravilima, bez Hrista, bez Jevanđelja. Naravno da onda ne može biti ni zajednice. Ne može biti ni porodične zajednice, čak i ako postoji formalno. Često je i ona potpuno razbijena i ona je samo skup usamljenih pojedinaca. Šta onda govoriti o društvu i narodu? Zašto se onda čuditi što postoje toliki nesporazumi i sukobi? Treba se preumiti, treba uskladiti sebe i svoj život sa Jevanđeljem Hristovim i Njega imati za svoje pravilo. U isto vreme, radi se o putu koji je uzak, koji podrazumeva rađanje novog čoveka u nama. Radi se o jarmu Hristovom. Jaram sam po sebi nije lak, ali Gospod sam kaže da je breme Njegovo lako, da je jaram Njegov jednostavan. Jaram znači sputati ono za šta danas kažu da je svetinja – svoju slobodu, aki ne autentičnu, istinsku, pravu slobodu koju imamo kao dar od Boga, nego slobodu egoističnu, slobodu egocentričnu, slobodu anarhičnu, koja u suštini znači – puštati nagone da oni vode naše postojanje i biće, a ne uz pomoć Božju, blagodaću Božjom, molitvom Bogu sputavati svoje nagone i strasti i harmonizovati svoj um, svoje srce i svoje telo i biti jedna i jedinstvena nepocepana ličnost.
Dakle, pokajte se jer se približi Carstvo Božje, Carstvo Nebesko – jesu reči Hristove, a to znači: umesto sebeljublja izaberimo ljubav, umesto egoizma i pojedinačnog načina postojanja izaberimo zajednicu, izaberimo put uzak, ali put koji vodi u Carstvo Nebesko koji podrazumeva preumljenje. Neka bi Gospod dao da zaista tako i bude. Budimo uvek Hristovi i svoji u Hristu, a nikada svoji bez Hrista. Jedni druge u Hristu grlimo, a ne da bez Hrista izgrađujemo carstvo koje sve ostalo može biti osim Božje i Nebesko. Gospodu našem neka je slava, sada i uvek i u vekove vekova. Amin.
Leave A Comment