IMA U MENI PJESMA

ima pjesma

Ima u meni pjesma, dotiče me
lakom rimom, stihom leproznim.
U haljini od prstenja rastače me
sjajem kamena, glasom venoznim.
Groznim. Poroznim.

Ta, ta rima što skrivati se zna
pod kožom naše želje, zle nakane
da rodimo biće poput ružna sna
u pjesmi što ište zvučati bez mene.
Ali ne. Ne!

Naročito ono ne!, uslovljeno,
usoljeno, udrobljeno lijeno,
bez mirisa na sijeno, žene!
eno: poludio sam se do kraja –
nema više raja, ni rime, beskraja.
Pjesan ova više ne zna biti draga
otkako sam ljubav poslao do vraga.