POGLED

Opet su svi za stolom. Njih dve jedna preko puta druge. Uhvati teta pogled. Dva iskrena oka gledala su je nekako setno, tužno, posvećeno.

Na planini Rudnik sneg je napadao, stao i ostao. Pogled na tu lepotu razgaljuje dušu. Brdovito a pitomo, belo, šumarci, razuđene kuće. Sunčan dan bez vetra upotpunio je dobrodošlicu domaćina koji su isped kuće na obronku radosno dočekali rođake iz grada, sa kojima se nisu videli nekoliko godina. Gostima su već srca bila puna, a mir i spokoj ih je preplavio.

pogled

Doručak. U sobi oko velikog stola puno „k’o oko“ gostiju i domaćih. Na stolu „ića i pića“ da ne znaš šta je lepše. Graja. Svako sa svakim nešto priča. Oko podne, doseti se neko da izađu napolje i kratak deo dana iskoriste za šetnju na svežem vazduhu. Jedan od gostiju se našalio da će dobiti: „ … trovanje svežim vazduhom …“. Stariji muškarci kojima bi bilo ’ladno napolju ostali su čvrsto držeći rakijske čašice uz obavezu da požrtvovano lože smederavac.

Od ljubitelja šetnje izdvojiše se devojčica, u ulozi vodiča kroz domaćinstvo i teta koja je prihvatila ručicu i obavezu da vidi šta sve lepo ima u velikom dvorištu i odvojenom delu gde je: kokodakalo, groktalo, blejalo i mukalo. Dve kuce im se od nogu nisu odvajale. Maca je ostala sklupčana kod smederevca. E onda dođoše na red: pilići, kokoške, prasići, svinje, jaganjci, ovce. Svega po malo. Svako je imao ime. Malo su joj se pilići mešali, ali ih je nežno uzimala u ručice, tepala i brinula se da li im je toplo. Sve je to radila nekako radosno a setno, jer je znala šta je sve na stolu. Dođoše do krave, velike, šarene, mirne, tople. Rekla je: „Nema ništa lepše nego kad ujutru dođem kod bake kad muze kravu i isprska mi toplo mleko u usta.“ Onda je krenula priča o tri drugarice i dva druga iz sela sa kojima ide u školu. A ona je prvi razred, ponosno je izjavila. Kad je lepo vreme idu peške nekoliko kilometara, a kad je ružno neko ih vozi. Teta je upita: „A ovde u kući, ko je sve tu?“ „Baka, mama, tata, a Sanja i Nikola su u gradu idu u srednju školu i žive u domu.“ „Pa ne pričaš o njima?“ „Pa njih znaš.“ „A da li ti je malo drugarica i drugova?“ „Nije, kad smo u školi znaš koliko nas je?“

Sad počeše pitanja teti. Ova ispriča gde živi, koga ima, o kome brine, ko su joj dragi ljudi, šta radi, šta sve ima u gradu i još svašta nešto što je smatrala da je time dala sliku o sebi. Posle pažljivog slušanja usledilo je pitanje: „A šta to ti radiš kao psiholog?“ „Razgovaram sa ljudima koji dođu kod mene i isto kao kod lekara ja ih lečim i tako zaradim platu.“ „A imaš li ti kravu?“ „Nemam.“ U tom stiže poziv da svi uđu u kuću da večeraju. Ovi od napolje da se utople i večeraju, a ovi utopljeni da jedu.

Opet su svi za stolom. Njih dve jedna preko puta druge. Uhvati teta pogled. Dva iskrena oka gledala su je nekako setno, tužno, posvećeno. Prostruji joj kroz glavu da nije možda pogrešila pitanjem o broju drugarica i drugova.

Oslonjena laktovima na sto, držeći glavu u ručicama dete je upita:

„Je’l ti stvarno nemaš kravu?“

„Nemam.“

„Mučenice.“

Ostadoše obe zamišljene.